Dileme u vezi islama Teologija

Kriza zapadnog čovjeka i koncept Boga u judaizmu i kršćanstvu

Written by PoslanikIslama.com

 

The_Truth_Just_Ahead_Green_Ro_11944751

Ovdje je, vidio sam, bilo jedno društvo u potrazi za novom duhovnom orijentacijom nakon što je napustilo Boga; ali očigledno malo je zapadnjaka shvaćalo o čemu se tu radi. Većina je, izgleda, mislila, svjesno ili nesvjesno, manje-više ovako: Pošto naš razum, naši znanstveni eksperimenti i naši prora­čuni ne otkrivaju ništa konačno o porijeklu ljudskog života i njegovoj sudbini nakon tjelesne smrti, mi treba da usredsredimo svu energiju na razvoj naših materijalnih i intelektualnih potencijala. Ne smijemo dozvoliti da nas ometa transcendentalna etika i moralne postavke bazirane na pretpostavkama, koje se opiru znanstvenoj provjeri. Na taj način, iako zapadno društvo nije izričito negiralo Boga, ono jednostavno više nije imalo mjesta za Njega u svom intele­ktualnom sistemu.

Ranije, nakon što sam se razočarao u religiju svojih predaka (judaizam), pomišljao sam na kršćanstvo. U mojim očima, kršćanski pojam Boga bio je beskonačno superiorniji od onog u Starom zavjetu u tome što nije ograničavao brigu Boga na bilo koju grupu Ijudi, nego je pretpostavljao Njegovo Očinstvo za cijelo čovječanstvo. Bio je, medutim, jedan element u kršćanskom religioznom gleda­nju koji je odstupao od univerzalnosti njegovog prilaza: razlika koju je pravio izmedu duše i tijela, svijeta vjere i svijeta praktičnih poslova.

Zahvaljujući svom  ranom  razdvajanju od svih tendencija koje streme afir­maciji života i ovosvjetskih težnji, kršćanstvo je, osjećao sam, odavno prestalo da pruža moralni podsticaj zapadnoj civilizaciji. Njegovi sljedbenici su se već navikli na pomisao da religija ne treba da se miješa u praktični život. Zadovo­ljavali su se da religiozno vjerovanje smatraju za ublažavajuću konvenciju čija je namjena tek da podstiče nejasni smisao lične moralnosti – naročito seksualne moralnosti – kod pojedinaca, muškaraca i žena. U ovom im je pomagao prastari stav Crkve, koja je, slijedeći princip podjele izmedu »onoga što pripada Bogu i onoga što pripada Cezaru”, ostavila skoro netaknutim cijelo područje druš­tvenih i ekonomskih aktivnosti – što je dovelo do razvoja kršćanske politike i poslova u smjeru potpuno suprotnom od svega što je Krist bio zamislio. Ne pružajući svojim vjernicima konkretan putokaz u svjetovnim stvarima, religija koju ispovijeda zapadni svijet je promašila u onome što mi se čini da je prva misija Krista i, zaista, glavni zadatak svake religije: da pokaže čovjeku ne samo kako da osjeća nego isto tako kako da živi pravedno. S instinktivnim osjećanjem da ga je njegova religija nekako ostavila na cjedilu, zapadni čovjek je već vijeko­vima bio izgubio svu svoju stvarnu vjeru u kršćanstvo. Gubłjenjem ove vjere, on je izgubio i uvjerenje da je svemir izraz jednog Płanerskog Uma i da prema tom obrazuje organsku cjelinu; a pošto je izgubio to uvjerenje, sada je živio u duhovnom i moralnom vakuumu.

U zapadnjačkom postepenom udałjavanju od kršćanstva vidio sam bunt protiv prezira prema životu kojim je sv. Pavle tako rano, i tako temeljito, zama­glio Kristova učenja. Kako, onda, zapadno društvo može još uvijek smatrati da je kršćansko društvo? Kako se može nadati, bez konkretne vjere, da će nadvla­dati svoj sadašnji moralni kaos?

Svijet u pobuni i trzavicama, to je bio naš zapadni svijet. Krvoproliće, razaranje, nasilje nevidenih razmjera; slom tolikih društvenih konvencija, sudar ideologija, na sve strane ogorčene borbe za nove životne puteve: to su bile ozna­ke našeg vremena. Iz dima i klaonice svjetskog rata, bezbrojnih malih ratova i mnoštva revolucija i proturevolucija, iz ekonomskih kriza koje su nadilazile sve dotada zabilježeno, iz svih ovih strašnih zbivanja izranjala je istina da sadašnja zapadna koncentracija na materijalni, tehnički napredak nikada ne može sama po sebi riješiti postojeći kaos i dovesti do nečega nalik na red. Moje instin­ktivno, mladenačko uvjerenje da „čovjek ne živi samo od kruha“ izraslo je u intelektualno uvjerenje da je sadašnje obožavanje „progresa“ samo slab, blijed nadomjestak za raniju vjeru u apsolutne vrijednosti – lažna vjera Ijudi koji su izgubili svu unutarnju snagu da vjeruju u apsolutne vrijednosti i sada zavaravaju sami sebe vjerovanjem da će čovjek nekako, pukim impulsom evolucije, savla­dati svoje sadašnje teškoće… Nisam vidio kako bi bilo koji od novih ekonomskih sistema što se radaju iz ove varljive vjere mogao predstavljati nešto više od privremenog lijeka za bijedu zapadnog društva; oni bi mogli, u najboljem slučaju, izliječiti neke od njegovih simptoma, ali nikada uzrok. 

Muhamed Asad, Put u Meku (129-130.)

About the author

PoslanikIslama.com