Dileme u vezi islama Islam

Leopold Weiss o dezorijentiranosti zapadnog čovjeka

Written by PoslanikIslama.com

 

werwarmuhammadasad

O Dedžalu (Antikristu), materijalizmu  i  dezorijentiranosti  zapadnog  čovjeka

 

Dok moj prijatelj beduin gleda u mene široko otvorenih očiju i mrmlja „Utječem se Bogu”, ja se okrećem Ibn Bulejhidu:

„Zar ova parabola, Šeiče, nije prikladan opis moderne tehničke civilizacije? Ona je „jednooka”, to jest, posmatra samo jednu stranu života – materijalni na­predak – a nije svjesna njegove duhovne strane. Pomoću svojih mehaničkih čuda ona omogućuje čovjeku da vidi i čuje daleko iznad svog prirodnog domašaja i da pokrije beskrajne udaljenosti nezamislivom brzinom. Njena naučna sazna­nja „omogućuju padanje kiše i rast biljaka” i otkrivaju neočekivana bogatstva ispod zemlje. Njena medicina donosi život onima koji su već osuđeni na smrt, dok njeni ratovi i naučni užasi razaraju život. Njen materijalni napredak je tako moćan i tako blistav da oni slabe vjere počinju vjerovati da je ona samostalno božanstvo, ali oni koji su ostali svjesni svoga Tvorca jasno raspoznaju da oboža­vati Dedžala (antikrista) znači nijekati Boga…”

„Imaš pravo, Muhammede, imaš pravo!” uzvikuje Ibn Bulejhid, uzbuđeno me lupkajući po koljenu. „Nikada mi nije naum palo da na predskazanje o De­džalu gledam u tom svjetlu, ali ti imaš pravo! Umjesto da shvatimo da je napre­dovanje čovjeka i porast bogatstva darežljivost našeg Gospodara, sve više ljudi u svojoj ludosti počinje misliti da je to samo sebi cilj i dostojno obožavanja.”

DA, MISLIM U SEBI, zapadnjak se stvarno predao obožavanju Dedža­la. On je već odavno izgubio svaku nevinost, svaku unutarnju integraciju s prirodom. Život mu je postao zagonetka. On je sumnjičav i zato izoliran od svoga brata, usamljen. Da ne bi propao u ovoj usamljenosti, on mora nastojati da vanjskim sredstvima ovlada životom. Činjenica da je živ ne može mu više, sSma po sebi, pružiti unutarnju sigurnost; on se uvijek morao za nju boriti, mu­čno, od trenutka do trenutka. Pošto je izgubio svaku metafizičkuorijentaciujui odlučio da živi bez nje, on mora stalno za sebe iznalaziti mehaničke saveznike; odatle bjesomučna, očajnička jurnjava njegove tehnike. On svaki dan iznalazi nove mašine i svakoj od njih daje nešto od svoje duše da bi se one borile za nje­gov opstanak. To one zaista rade, ali u isto vrijeme one stvaraju za njega nove potrebe, nove opasnosti, nove strepnje i neugasivu žeđ za novim, ipak umje­tnim saveznicima. Njegova duša gubi se u sve smionijem, sve fantastičnijem, sve moćnijem radu stvaralačke mašine, a mašina gubi svoju pravu svrhu – da štiti i obogaćuje ljudski život – i razvija se u božanstvo samo za sebe, u proždrljivog čeličnog Moloha. Svećenici i propovjednici ovog nezasitog božanstva izgleda da nisu svjesni da je brzina modernog tehničkog progresa rezultat ne samo po­zitivnog rasta znanja nego isto tako i duhovnog očaja i da velika materijalna dostignuća u svjetlu kojih zapadnjak proklamira svoju volju da ovlada prirodom su, u suštini, defanzivnog karaktera; iza njihove blistave fasade vreba strah od Nepoznatog.

Zapadna civilizacija nije bila u stanju da uspostavi ravnotežu između čo­vjekovih tjelesnih i društvenih potreba i njegovih duhovnih težnji; ona je na­pustila svoju prvobitnu etiku a da pri tome nije bila kadra sama da izgradi bilo kakav drugi moralni sistem, makar teoretski, koji bi se nametnuo razumu. Upr­kos svim svojim dostignućima u obrazovanju, ona nije bila u stanju da savlada naivnu spremnost čovjekovu da bude lahak plijen bilo kakve parole, koliko god apsurdne, koju spretni demagozi mogu da zamisle. Ona je podigla tehniku „organiziranja” do nivoa fineumjetnosti-paipaknacijeZapadasvakodnevnoispoljavaju svoju krajnju nesposobnost da kontroliraju sile koje njihovi učenja­ci oslobađaju, i već su dostigli tačku gdje očigledno neograničene znanstvene mogućnosti idu ruku pod ruku sa široko rasprostranjenim haosom. Bez bilo kakve prave religiozne orijentacije, zapadnjak ne može imati moralne koristi od svjetla znanja koje njegova – bez sumnje velika – nauka zrači. Na njega se mogu primijeniti riječi Kur’ana:

„Slični su onima koji potpale vatru, i kad ona osvijetli njihovu okolinu, Allah im oduzme svjetlo i ostavi ih u mraku, i oni ništa ne vide!

Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste.”

Pa ipak, u osornosti svoje sljepoće, zapadnjaci su uvjereni da će upravo nji­hova civilizacija donijeti svjetlo i sreću svijetu… U osamnaestom i devetnaestom stoljeću oni su mislili da prošire Evanđelje kršćanstva po čitavom svijetu; ali sada kad se njihov religiozni žar ohladio toliko da religiju smatraju samo smiru­jućom muzičkom podlogom – kojoj je dopušteno da prati ali ne da ima uticaj na „stvarni” život – oni su počeli umjesto toga da šire materijalističko Evanđelje „zapadnjačkog načina života”, vjerovanje da se svi ljudski problemi mogu riješiti u tvornicama, laboratorij ama i za statističkim stolovima.

Tako je Dedžal došao do izražaja…(255-256.)

 

Muhammed Asad (Leopold Weiss), Put u Meku

About the author

PoslanikIslama.com