Dileme u vezi islama Islam

O počecima, porijeklu, traganju za istinom, o razumu i njegovoj ulozi u vjeri

Written by PoslanikIslama.com

U skladu s tradicijom u našoj porodici, primio sam, preko privatnih učite­lja kod kuće, temeljitu osnovu iz jevrejskih religioznih nauka. Ovo nije trebalo zahvaliti bilo kakvoj naglašenoj religioznosti mojih roditelja. Oni su pripadali generaciji koja, dok je praznim riječima izražavala pripadnost ovom ili onom religioznom vjerovanju koje je oblikovalo živote njihovih predaka, nije nikada učinila ni najmanji pokušaj da uskladi svoj praktični život ili čak svoju etiku i misli s tim učenjima. U takvom društvu i sama ideja religije bila je svedena na jednu od dvije stvari: dosadni ritual onih koji su se vezivali uz svoje religiozno nasljeđe navikom – i samo navikom -, ili ciničku ravnodušnost onih „liberalnih”, koji su religiju smatrali zastarjelim praznovjerjem s kojim se može ponekad, for­malno, složiti, ali kojeg se potajno stidjele kao nečega intelektualno neodbranji­vog. Po svemu sudeći, moji roditelji su pripadali prvoj kategoriji, ali ponekad sam imao nejasnu slutnju da je moj otac barem naginjao prema drugoj. Ipak, za razliku od svog oca i punca, on je zahtijevao da provedem duge sate nad svetim spisima. Na taj način u trinaestoj godini, ne samo da sam mogao s lahkoćom čitati hebrejski nego sam i govorio tečno i uz to stekao pristojno poznavanje ara­mejskog jezika (čemu vjerovatno mogu zahvaliti lahkoću s kojom sam kasnije savladao arapski). Proučavao sam Stari zavjet u originalu. Misna i Gemara – to jest, tekst i komentari Talmuda – postali su mi bliski. Mogao sam raspravljati s mnogo samopouzdanja o razlikama između babilonskog i jeruzalemskog Tal­muda, udubljivao sam se u zamršenosti biblijskih tumačenja, nazvanih Targum, upravo kao da sam bio predodređen za rabinsku karijeru.

Uprkos svom ovom rascvjetavanju religiozne mudrosti ili možda upravo zbog toga, uskoro se kod mene razvio osjećaj prezira prema mnogim postavkama jevrejskog vjerovanja. Dakako, ja nisam poricao učenja o moralnoj pravednosti tako jako naglašenoj u jevrejskim spisima, niti uzvišenu svijest o Bogu jevrej­skih poslanika, ali mi je izgledalo da je Bog, prema Starom zavjetu i Talmudu, pretjerano zaokupljen ritualima kojim Njegovi vjernici treba da Ga obožavaju. Isto tako mi je došla misao da je ovaj Bog čudno zaokupljen sudbinom jednog posebnog naroda, Jevreja. Sama građa Starog zavjeta, kao historije Ibrahimovih potomaka, teži da Boga predstavi ne kao onog ko stvara i održava cijelo čo­vječanstvo nego više kao plemensko božanstvo koje sva stvaranja prilagođava zahtjevima „odabranog naroda”; nagrađujući ga pobjedama ako je pravedan, a kažnjavajući ga rukama nevjernika kad god bi skrenuo s propisane staze. Gle­dan u svjetlu ovih osnovnih nedostataka, čak i etički žar kasnijih poslanika, kao Isaije i Jeremije, izgledao je lišen univerzalne poruke.

Iako je efekat onih mojih rasnih studija suprotan od onoga čemu je bio namijenjen – udaljujući me od religije mojih predaka više nego me približava­jući njoj – često mislim da su mi one u kasnijim godinama pomogle da shvatim osnovnu svrhu suštine religije, kakav god bio njen oblik. Međutim, u to doba, moje razočaranje judaizmom nije me vodilo ka potrazi za spiritualnim istinama u drugim smjerovima. Pod utjecajem agnostičke okoline, okrenuo sam se, kao toliko mnogo djece moga doba, prema stvarnom odbacivanju institucionalnih religija; pošto mi moja religija nije nikada značila više od niza ograničavajućih propisa, nisam se osjećao lošije zato što sam se od nje udaljio. Teološke i filo­zofske ideje još me stvarno nisu znale; ono čemu sam se radovao nije se mnogo razlikovalo od očekivanja većine drugih dječaka: akcija, avantura, uzbuđenja. (58-59.)

 

Uprkos moje mladosti, nije mi ostalo skriveno da nakon katastrofe svjet­skog rata stvari više nisu bile kako treba u slomljenom, nezadovoljnom, emo­cionalno napetom i uzvišenom evropskom svijetu. Njegovo stvarno božanstvo, vidio sam, nije više bilo duhovne vrste: to je bio Komfor. Bilo je bez sumnje još dosta onih koji su osjećali i mislili na religiozan način i činili očajničke napore da pomire svoja moralna vjerovanja i duh svoje civilizacije, ali oni su bili samo iznimke. Prosječni Evropljanin – bio on demokrata ili komunist, fizički radnik ili intelektualac – izgleda da je poznavao samo jedno pozitivno vjerovanje: obo­žavanje materijalnog napretka, vjerovanje da u životu ne može biti drugog cilja osim da se sam taj život neprestano pravi lakšim ili, kako se tada govorilo, „nezavisnim od prirode”. Hramovi te vjere bili su gigantske tvornice, kina, ke­mijske laboratorije, plesne dvorane, hidroelektrane; njeni svećenici bih* su ban­kari, inženjeri, političari, filmskezvijezde,statističari,industrijskirukovodioci,zračni asovi i komesari. Izigravanje etičkog bilo je očito u sveopćem nedostatku saglasnosti o značenju Dobra i Zla i u potčinjavanju svih društvenih i ekonom­skih zaključaka pravilu „svrsishodnosti” – te našminkane dame s ulice, spremne da se poda bilo kome, u bilo koje doba, kad god je pozvana… Nezasita žudnja za moći i zadovoljstvom nužno je vodila do razbijanja zapadnog društva u ne­prijateljske grupe naoružane do zuba i odlučne da unište jedna drugu kad ogd i gdje god se njihovi interesi sukobe. A na kulturnoj strani ishod je bio stvaranje tipa čovjeka čija moralnost kao da je bila ograničena samo na pitanje praktične koristi i čiji je najviši kriterij o tome šta je pravo a šta nije materijalni uspjeh.

Vidio sam kako je naš život postao zbunjen i nesretan, kako je malo bilo zajedništva između čovjeka i čovjeka, uprkos vrištavom, gotovo histeričnom in­sistiranju na „zajednici” i „naciji”; kako smo daleko odlutali od naših instinkata, a kako uske, kako pljesnive su postale naše duše. Vidio sam sve ovo, ali nekako mi nikada nije ozbiljno pak) na pamet – kao što izgleda da nije palo na pamet nikome oko mene – da bi se odgovor, ili barem djelimični odgovori na ove ne­volje, možda mogli dobiti iz vanevropskih kulturnih iskustava. Evropa je bila početak i kraj svakog našeg mišljenja, pa čak ni moje otkriće Lao Tsea, kad sam bio sedamnaestogodišnjak, nije izmijenilo moj pogled u ovom smislu. (72.)

 

Ne, ja zaista nisam bio nesretan – samo duboko ozlovoljen, nezadovoljan, ne znajući čemu stvarno težim, a istovremeno uvjeren, s apsurdnom osorošću mladosti da ću to jednoga dana znati. Tako sam se klatio tamo-amo prema tome da li mi je srce bilo za­dovoljno ili ne, upravo kao što su radili i mnogi drugi mladići u onim čudnim godinama; jer, mada niko od nas nije bio stvarno nesretan, samo rijetki izgledali su svjesno sretni.

Nisam bio nesretan, ali moja nesposobnost da učestvujem u raznim druš­tvenim, ekonomskim i političkim nadama onih oko mene – prerasla je vreme­nom u nejasan osjećaj da im ne pripadam sasvim, popraćen, opet nejasnom željom da pripadam – kome? – da budem dio nečega – čega? (74-75.)

Da mi je iko tada rekao da će moje prvo poznanstvo sa svijetom islama ići daleko van izletničkog doživljaja i, u stvari, postati prekretnica u mom životu, ismijao bih tu pomisao kao krajnje besmislenu. Ne bi se moglo reći da sam bio nepristupačan za čar zemalja vezan u mojim mislima – kao i u mislima većine Evropljana – za romantičnu atmosferu arabljanskih noći; ja sam svakako očeki­vao kolorit, egzotične običaje, slikovite susrete, ali mi nikada nije palo na pamet da očekujem doživljaje i u duhovnom području, a novo putovanje nije izgledalo da nudi ikakvo posebno obećanje lične prirode. Sve zamisli i utisci koje sam ranije imao instinktivno sam povezivao sa zapadnjačkim pogledom na svijet, u nadi da ću postići širu sposobnost osjećanja i shvaćanja u krugu jedne kultur­ne sredine koju sam znao. A ako o tome razmislite, kako bih i mogao osjećati drukčije? Bio sam samo vrlo, vrlo mlad Evropljanin, odgojen u uvjerenju di je islam i sve što on predstavlja samo romantična sporedna staza čovjekove histo­rije, koja nije čak ni sasvim „pristojna” s duhovnog i etičkog gledišta, pa zato ne treba ni da bude spominjana zajedno, a još manje upoređena, s jedinim dvjema vjerama koje Zapad smatra dostojnim da budu uzete ozbiljno: kršćanstvom i jevrejstvom.

S ovom nejasnom, evropskom predrasudom prema islamu (iako naravno ne prema romantiziranom vanjskom izgledu muslimanskog života) krenuo sam u ljeto 1922. na put. Ako, da budem pravedan prema samom sebi, ne mogu reći da sam bio zaokupljen samim sobom u ličnom smislu, bio sam ipak, ne znajući to, duboko utonuo u onaj sobom zaokupljen, kulturno egocentrični mentalitet, tako karakterističan za Zapad u svako doba.(75-76.)

 

„Dobro jutro, oče Feliks, pogledajte more…”

Dnevno svjetlo i boje izbile su sa suncem. Stajali smo na pramcu broda pod jutarnjim vjetrom. Izazvan, pokušavao sam da odredim za samog sebe kre­tanje boje u valovima što se lome. Plavo? Zeleno? Sivo?

To je u meni izazvalo gotovo fizički osjećaj uznemirenosti što nikako ne mogu da shvatim ovu igru boja u njenom vječno promjenljivom ritmu. Iz ove neprilike, ove čudne razdražujuće zabune, javi se jedna misao s velikom jasno­ćom – ili se meni barem tada tako učini – pa rekoh, gotovo ne htijući:

„Ko bi bio u stanju obuhvatiti sve ovo svojim čulima taj bi bio u stanju da ovlada sudbinom.”

„Znam šta mislite”, odgovori otac Feliks, „ali zašto bismo željeli da ovla­damo sudbinom? Da bismo izbjegli trpljenje? Zar ne bi bilo bolje osloboditi se sudbine?”

„Vi govorite skoro kao budist, oče Feliks. Da li i vi smatrate nirvanu za cilj čitavog bića?”

„Ah ne, nipošto ne… Mi kršćani ne težimo gašenju života i osjećaja – mi samo želimo da uzdignemo život iz materijalnog i senzualnog u duhovno carstvo.”

„Ali zar to nije odricanje?”

„To nije odricanje, mladi prijatelju. To je jedini put ka pravom životu, ka miru…”

Bosfor se otvarao pred nama, široki vodeni put okružen s obje strane ka­menim bregovima. Ovdje-ondje moglo se vidjeti prozračne palate na stubovi­ma, vrtove na terasama, čemprese što se uzdižu u svojoj tamnoj visini i stare janičarske tvrđave; teške kamene mase nadnesene nad vodom kao gnijezda ptica grabljivica. Kao iz velike daljine, čujem glas oca Feliksa kako nastavlja:

„Vidite, najdublji simbol čežnje – čežnje svih ljudi – je simbol raja; nalazi­te ga u svim religijama, uvijek u različitom prikazu, ali je značenje uvijek isto – naime, želja da se oslobodi sudbine. Ljudi raja nisu imali sudbine; oni su je dobili tek nakon što su popustili pred iskušenjem tijela i tako pali u ono što nazivamo prvi grijeh: pokleknuće duha pred porivima tijela, koji su zaista samo životinjski ostaci u ljudskoj prirodi. Bitni, ljudski, Ijudsko-božanski dio čovjeka je samo njegova duša. Duša teži prema svjetlu, koje je duh, ali radi prvog grijeha njen put je prepriječen preprekama koje se izdižu iz materijalnog, nebožanskog sastava tijela i njegovih potreba. Ono čemu teži kršćansko učenje je zato oslo­bođenje čovjeka od nebitnih, prolaznih čulnih vidova njegovog života i vraćanje njegovom duhovnom nasljeđu.”

Pojavi se drevna tvrđava Rumeli hisar sa svoja dva tornja; jedan od nje­nih zidova s puškarnicama strmo se spuštao gotovo do ruba vode; na kopnu, između polukrugova formiranih zidovima tvrđave, leži sanjalačko malo tursko groblje s polomljenim nišanima.

„To može biti tako, oče Feliks. Ali ja osjećam – a to osjećaju mnogi iz moje generacije – osjećam da ima nešto pogrešno u pravljenju razlike između „bitnog” i „nebitnog” u strukturi čovjeka i u razdvajanju duha i tijela… ukratko, ne mogu se složiti s vašim nijekanjem svake opravdanosti fizičkihpotreba,ljudskenaravi,sudbine vezane za zemlju. Moja želja ide negdje dublje: ja sanjam o obliku živo­ta – iako moram priznati da to još jasno ne vidim – u kojem bi čovjek, duhom i tijelom, težio prema sve dubljem i dubljem ispunjenju svoga Ja – u kojem duh i čula ne bi bili neprijatelji jedno drugom i u kojem bi čovjek mogao postići jedinstvo u samom sebi i sa smislom svoje sudbine, kako bi na kraju svojih dana mogao reći: „Ja sam svoja sudbina.”

„To je bio helenski san”, odgovori otac Feliks, „a gdje je on odveo? Prvo do orfejskih i dionizijskih misterija, zatim do Platona i Plotinusa i tako, opet, do neizbježnog shvaćanja da su duh i tijelo suprotstavljeni jedan drugom… Oslo­boditi duh prevlasti tijela: to je smisao kršćanskog spasenja, smisao našeg vje­rovanja u Gospodovu vlastitu žrtvu na Križu…” Ovdje on prekide i okrenu se prema meni pronicljivo me gledajući: „Oh, ja nisam uvijek misionar… oprostite mi ako vam govorim o svojoj vjeri, koja nije vaša…”

„Ali ja nemam nikakve”, uvjeravao sam ga.

„Da”, reče otac Feliks, „znam, nedostatak vjere, ili bolje rečeno, nesposo­bnost vjerovanja, osnovna je bolest našeg vremena. Vi, kao i mnogi drugi, živite u obmani koja je stara hiljade godina: obmani da sam razum može dati smjer čovjekovoj težnji. Ali razum ne može dostići slm po sebi duhovnu spoznaju zato što je on suviše zaokupljen dostizanjem materijalnih ciljeva; vjera, i samo vjera, može nas osloboditi takve zaokupljenosti.”

„Vjera…?” upitah. „Vi opet spominjete tu riječ. Ima jedna stvar koju ne ra­zumijem: kažete da je nemoguće samo razumom doći do spoznaje i pravednog života; kažete, treba vjera. Slažem se s vama potpuno. Ali kako da postignemo vjeru ako nikakve nemamo? Ima li ikakav put do nje – mislim otvoren put po našoj volji?”

»Dragi prijatelju – volja sama nije dovoljna. Put se otvara samo Božjom milošću. Ali on je uvijek otvoren onome ko iz dubine svoje duše moli za pros­vjetljenje”.

„Moliti! Ali ako smo to u stanju, oče Feliks, onda već imamo vjeru. Vi me vodite u krugu, jer ako neko moli, on već mora biti uvjeren u postojanje Onoga kome se moli. Kako je on došao do ovog uvjerenja? Svojim razumom? Zar ovo ne bi značilo priznati da se vjera može postići razumom? A osim toga, može li „milost” značiti išta nekome ko nije nikada imao takvog iskustva?”

Svećenik sleže ramenima sa žaljenjem, kako mi se učini: „Ako neko nije bio u stanju da doživi Boga sam, on treba da dopusti da ga vode oni koji su Ga doživjeli…”(76-78.)

 

 

Muhammed Asad (Leopold Weiss), Put u Meku

About the author

PoslanikIslama.com