Islam Pitanja i Odgovori Uncategorized

Poligamija u islamu

Written by PoslanikIslama.com

Mohamamd Inaamulillah Bin Ashaari centre, Rohaiza Esa, Ummu Habibah Raihaw , Nurul Azwa Mohd Ani,  Ummu Ammarah Asmis

 Ženite sa onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo sa jednom (Kur'an, An-Nisa/Žene, ajet 3.)

Islam preporučuje, bez sumnje, jedno­ženstvo, ali dopušta da muškarac uzme do četiri žene u izuzetnim okolnosti­ma. Mogli bismo se upitati zašto takva sloboda nije data i ženi, ali odgovor je jednostavan. Uprkos spiritualnoj činjenici ljubavi koja je ušla u ljudski život u toku razvoja čovjeka, osnovni biološki razlog za seksualni nagon je, kod obaju polova, rađanje; dok žena može, u isto vrijeme, začeti dijete samo od jednoga muškarca i treba da ga nosi devet mjeseci prije nego što bude u stanju da začne drugo, muškarac je tako građen da može začeti dijete svaki put kad obljubi ženu. Odatle, dok bi priroda bila samo rasipnička ako bi dala poligamni instinkt ženi, muškarčeva nesumnjiva poligamna naklonost je, sa stanovišta prirode, biološki opravdana. Naravno, očito je da je biološki faktor samo jedan – i nipošto uvi­jek najvažniji – aspekt ljubavi; ipak, on je osnovni faktor i, zato, odlučujući u društvenom ustanovljenju ženidbe kao takve. S mudrošću koja uvijek potpuno uzima u račun ljudsku prirodu, islamski zakon samo štiti društveno-biološku funkciju ženidbe (što, naravno, uključuje i brigu za potomke), dopuštajući da muškarac ima više od jedne supruge a ne dozvoljavajući ženi da ima više od jednog muža u isto vrijeme; spiritualni problem ženidbe, pošto se ne može mjeriti, van je odredaba zakona i prepušten je nahođenju partnera. Kad god je ljubav puna i potpuna, pitanje druge ženidbe se naravno ne pojavljuje ni kod jednog od njih; kad god muž ne voli svoju ženu svim svojim srcem, ali još uvijek dovoljno da je ne želi izgubiti, on može uzeti drugu ženu, uz uvjet da se prva sla­že s takvim dijeljenjem osjećaja; ako ona ne može da se s tim složi, može dobiti razvod i slobodna je da se opet uda. U svakom slučaju – pošto ženidba u islamu nije sakrament nego građanski ugovor – pribjegavanje razvodu je uvijek otvore­no bilo kojem bračnom partneru, tim više što sramote, koja se drugdje vezuje uz razvod s većim ili manjim intenzitetom, nema u muslimanskom društvu (s mogućnošću izuzeća indijskih muslimana, na koje je u ovom pogledu uticao vjekovni kontakt s hinduskim društvom u kojem je razvod potuno zabranjen).

Sloboda koju islamski zakon dopušta i muškarcu i ženi da ugovori ili ra­skine brak, objašnjava zašto blud smatra jednim od najodvratnijih zlodjela, jer za takvu slobodu nikakav emocionalni niti senzualni zaplet ne može nikada poslužiti kao izgovor. Tačno je da su u vijekovima muslimanskog nazadovanja društveni običaji često otežavali ženi da ostvari svoje pravo razvoda onako slo­bodno kako je to zakonodavac namjeravao; za ovo, međutim, ne treba kriviti islam nego običaje – upravo kao što običaje, a ne islamsko pravo, treba okriviti za izoliranost u kojoj se drži žena tako dugo u mnogim muslimanskim zemlja­ma, jer niti Kur’an niti životni primjer Poslanika ne pruža nikakvu osnovu za ovu praksu, koja je kasnije našla svoj put u muslimansko društvo iz Bizantije.

Muhammed Asad alias Leopold Weiss, Put u Meku, str.247-248.

About the author

PoslanikIslama.com