Drugi o Poslaniku Islam

O mrtvim muslimanima i živom islamu – Leopold Weis

Written by PoslanikIslama.com

Jednom prilikom – moralo je to biti nekoliko dana nakon što smo se uzeli – ona primijeti: „Kako je čudno da ti potcjenjuješ misticizam u religiji… Ti si sam mistik – čulna vrsta mistika, pružaš svoje prste prema životu oko sebe, vidiš zamršene, mistične oblike u svakodnevnim stvarima – u mnogim stvarima koje drugim ljudima izgledaju sasvim obične… Ali onoga trenutka kada se okreneš religiji, ti si sami mozak. Kod većine ljudi to je upravo obratno…”

Ali Elza nije bila stvarno zbunjena. Ona je znala za čim težim kad sam joj govorio o islamu, pa iako ona nije, možda, osjećala istu potrebu kao ja, njena ljubav je nagonila da učestvuje u mom traganju.

Često bismo čitali Kur’an zajedno i raspravljali o njegovim idejama; Elza je, kao i ja, bivala sve više impresionirana unutarnjom povezanošću njegovih moralnih učenja i praktičnih uputa. Prema Kur’anu, Bog nije pozivao čovjeka na slijepu pokornost nego se više obraćao njegovom razumu; On nije stajao po strani čovjekove sudbine nego je bio „bliže nego vaša žila kucavica na vratu”, On nije povlačio nikakvu graničnu liniju između vjere i društvenog ponašanja a, što je možda bilo najvažnije, On nije počinjao s aksiomom da je život opterećen sukobom između materije i duha i da put prema Svjetlu zahtijeva oslobađanje duše od okova tijela. Svaki oblik nijekanja života i samougušivanja strasti muče­njem tijela Poslanik je osudio u izrekama kao: „Asketizam nije za nas” i „Nema odricanja ovog svijeta u islamu.” Ljudska želja da živi ne samo da je priznata kao pozitivan, koristan instinkt nego je isto tako obdarena svjetošću etičke postav­ke. Čovjek se, u stvari, uči: Ti ne samo da možeš potpuno koristiti svoj život, nego si obavezan da tako radiš.

Cjelovita slika islama pojavljivala se s takvom konačnošću i odlučnošću koja me ponekad zapanjivala. Ona je poprimala oblik nekim procesom koji se gotovo mogao opisati kao neka vrsta duševne osmoze – to jest, bez ikakvog svjesnog napora s moje strane da sastavim i „sistematiziram” mnoge fragmente znanja na koje sam naišao za vrijeme protekle četiri godine. Vidio sam pred sobom nešto kao savršeno arhitektonsko djelo, sa svim njegovim elementima skladno zamišljenim da upotpune i potpomognu jedan drugog, bez ičega suvi­šenog, bez ikakvog nedostatka – ravnoteža i mir što vam daje osjećaj da je sve u shvaćanjima i postavkama islama „na svom pravom mjestu”.

Prije trinaest stoljeća jedan čovjek je ustao i rekao: Ja sam samo smrtnik; ali On koji je stvorio svemir zapovjedio mi je da vam donesem Njegovu Objavu. Da biste mogli živjeti u skladu s planom Njegovog stvaranja, On mi je naredio da vas podsjetim na Njegovo postojanje, svemoć i sveznanje i da vam pružim program ponašanja.

Ako prihvatite ovo podsjećanje i ovaj program, slijedite me. Ovo je bila suština Muhamedove poslaničke misije.

Društvena šema koju je on iznosio takve je jednostavnosti da ide zajedno samo sa stvarnom veličanstvenošću. Ona počinje od postavke da su ljudi bio­loška bića, s biološkim potrebama, i da ih je Tvorac tako uvjetovao da moraju živjeti u skupinama da bi mogli potpuno zadovoljiti svoje psihičke, moralne i intelektualne zahtjeve; ukratko, oni su ovisni jedni od drugih. Stalnost uspona duhovnog rasta ličnosti (osnovni cilj svake religije) (zavisi od toga da li ga po­mažu, ohrabruju i štite ljudi oko njega koji, naravno, očekuju istu saradnju od njega. Ova ljudska međuzavisnost je bila razlog zbog koga u islamu religija nije mogla biti odvojena od ekonomije i politike. Da uredi praktične ljudske odnose na takav način da svako nade što je moguće manje prepreka a što je moguće više ohrabrenja u razvoju svoje ličnosti – to i ništa drugo je islamska zamisao prave funkcije društva. Tako je bilo samo prirodno da se sistem koji je proglasio poslanik Muhammed u dvadeset i tri godine svoga poslanstva odnosi ne samo na duhovne stvari nego pruža i okvir za sve individualne i društvene aktivnosti. On nudi koncept ne samo individualnog poštenja, nego isto tako i uravnote­ženog društva koje treba da izazove takvo poštovanje. On pruža osnovne linije političke zajednice – samo obrise, pošto su detalji čovjekovih političkih potreba vremenski uslovljeni i zato promjenljivi -kao i šemu ličnih prava i društvenih dužnosti kod kojih je činjenica historijske evolucije kako treba predviđena. U životu i svim njegovim vidovima, moralnim i fizičkim,individualnim i zajedni­čkim; problemi tijela i duha, seksa i ekonomije imaju, zajedno s problemima teologije i obožavanja, svoje legitimno mjesto u Poslanikovim učenjima i ništa što se odnosi na život ne izgleda beznačajno a da ne bi bilo uvučeno u sferu vjerske misli – čak ne ni takva „svjetovna” pitanja kao što je trgovina, nasljeđe, pravo vlasništva ili posjedovanja zemlje.

Sve odredbe islamskog prava su zasnovane s ciljem jednake koristi za sve članove zajednice, bez obzira na rođenje, rasu, spol ili raniju društvenu pripa­dnost. Nikakva posebna prava nisu rezervirana za osnivače zajednice ili njegove potomke. Viši i niži su, u društvenom smislu, nepostojeći izrazi, a niti postoji koncept klase. Sva prava, dužnosti i mogućnosti primjenjuju se jednako na sve koji pripadaju islamu. Nije potreban svećenik da posreduje između čovjeka i Boga jer „On zna šta leži otvoreno u njihovim rukama kao i ono što skrivaju iza svojih le da.” Ne priznaje se druga odanost osim odanosti Bogu, Njegovom Po­slaniku, roditeljima i zajednici koja, ima za cilj uspostavljanje Božje milosti na Zemlji; to isključuje onu vrstu odanosti koja kaže „bilo pravo, bilo krivo, moja zemlja” ili „moja nacija”. Da bi objasnio ovaj princip, Poslanik je vrlo naglašeno rekao u više prilika: „Ne pripada nama onaj koji proglašava dobro plemenske pripadnosti; ne pripada nama onaj ko se bori za stvar plemenske pripadnosti; ne pripada nama onaj ko umre za ljubav plemenske pripadnosti.”

Prije islama, sve političke organizacije – čak i one na teokratskoj ili polu­teokratskoj bazi – bile su ograničene uskim konceptima plemena i plemenske homogenosti. Odatle božanski kraljevi starog Egipta nisu ništa mislili van hori­zonta Nilske doline i njenih stanovnika, a u ranoj teokratskoj državi Jevreja, kad je bilo zamišljeno da Bog vlada, neizbježno je to bio bog Djece Izraela. U stru­kturi kur’anske misli, s druge strane, razmatranju porijekla ili plemenske pripa­dnosti nije bilo mjesta. Islam je pretpostavljao cjelovitu političku zajednicu koja ruši konvencionalne podjele na osnovu roda, plemena i rase. U ovom pogledu, islam i kršćanstvo, moglo bi se reći, imali su isti cilj: zastupaju međunarodnu zajednicu ljudi ujedinjenih njihovom pripadnošću zajedničkom idealu; među­tim, dok se kršćanstvo zadovoljilo samo moralnim zastupanjem ovoga principa i, savjetujući svojim sljedbenicima da caru daju njegovo, ograničilo svoj uni­verzalni poziv na duhovnu sferu, islam je iznio pred svijet viziju političke or­ganizacije u kojoj bi svijest o Bogu bila glavni izvor čovjekovog praktičnog po­našanja i jedina osnova svih društvenih ustanova. Zato – ispunjavajući ono što kršćanstvo nije ispunilo – islam je otvorio novo poglavlje u razvoju čovjeka: prvi slučaj otvorenog, ideološkog društva, nasuprot zatvorenim, rasno ili geografski ograničenim društvima prošlosti. Poruka islama zamislila je i ostvarila u praksi civilizaciju u kojoj nije bilo nikakva mjesta za nacionalizam, nikakvih posebnih interesa, nikakve klasne podjele, nikakve crkve, nikakvog svećenstva, nikakvog nasljednog plemstva, u stvari, nikakvih nasljednih funkcija uopće. Cilj je bio uspostavljanje teokratije u odnosu na Boga i demokratije između čovjeka i čo­vjeka. Najvažnije svojstvo te nove civilizacije – svojstvo koje je razlikuje od svih drugih pokreta u ljudskoj historiji – bila je činjenica da je ona bila koncipirana pomoću voljnog pristanka i izrasla na voljnom pristanku zainteresiranih ljudi. Ovdje društveni progres nije bio, kao u svim drugim zajednicama i civilizaci­jama poznatim u historiji, rezultat pritiska i protupritiska suprotstavljenih in­teresa, nego sastavni dio izvornog „ustava”. Drugim riječima, iskren društveni ugovor leži u korijenu stvari; ne kao govorna fraza koju su formulirale kasnije generacije vlastodržaca u obranu svojih privilegija, nego stvarni, historijski izvor islamske civilizacije. Kur’an kaže: „Gle, Bog je kupio od vjernika njihove ličnosti i imovinu, nudeći im raj za uzvrat… Radujte se, zato, pogodbi koju ste napravili, jer to je sjajna pobjeda.”

Znao sam da je ova „sjajna pobjeda” – jedini primjer stvarnog društvenog ugovora zabilježen u historiji – bila ostvarena samo za vrijeme vrlo kratkog peri­oda, ili, bolje reći, samo za vrijeme vrlo kratkog perioda učinjen je širok poku­šaj da se to ostvari. Manje od stoljeća nakon Poslanikove smrti, politički oblik nekadašnjeg islama počeo je da se kvari i, u sljedećim stoljećima, originalni program je postepeno potiskivan u pozadinu. Nastupile su plemenske borbe za vlast umjesto slobodnog ugovora slobodnih ljudi i žena; nasljedno kraljevstvo, toliko suprotno političkom konceptu, islama koliko i mnogoboštvo njegovom teološkom konceptu uskoro se pojavilo – a s njim dinastičke borbe i intrige, plemenske povlastice i ugnjetavanja i uobičajena degradacija religije na status služavke političke vlasti; ukratko, mnoštvo „posebnih interesa” tako poznatih historiji. Neko vrijeme veliki mislioci islama pokušavali su održati njegovu pra­vu ideologiju uzvišenom i čistom, ali oni koji su došli iza njih bili su manje vrijednosti i počeli su zapadati nakon dva-tri stoljeća u močvaru intelektualnih konvencija, prestali su da misle samostalno i zadovoljili se ponavljanjem mrtvih fraza ranijih generacija – zaboravljajući da je svako ljudsko mišljenje vremenski uslovljeno, pogrešno, i zato mu je potrebna stalna obnova. Prvobitna pokretačka snaga islama, tako ogromna u svom početku, bila je dovoljna za neko vrijeme da nosi muslimansku zajednicu naroda do velikih kulturnih visina – do onog veličanstvenog nivoa naučnih, literarnih i umjetničkih dostignuća koja historici opisuju kao zlatni vijek islama. U toku još nekoliko vijekova ova pokretačka snaga se gasila usljed nedostatka duhovne hrane, i muslimanska civilizacija je sve više stagnirala lišena stvaralačke moći.

NISAM IMAO nikakvih iluzija u pogledu sadašnjeg stanja stvari u musli­manskom svijetu. Četiri godine koje sam proveo u tim zemljama pokazale su mi da, dok je islam još živ, zamjetljiv u pogledu na svijet svojih pripadnika i u šutljivom priznavanju njegovih etičkih postavki, oni sami su kao paralizirani ljudi, nesposobni da svoja vjerovanja prevedu u plodonosnu akciju. Ali ono što me se ticalo više od neuspjeha današnjih muslimana da primijene sistem islama, bile su mogućnosti samog tog sistema. Za mene je bilo dovoljno da znam da je za kratko vrijeme, u samom početku islamske historije, bio učinjen uspješan pokušaj da se taj sistem primijeni u praksi i što je izgledalo moguće jednom, može realno postati moguće ponovo. Zar je bilo važno, rekoh sebi, što su mu­slimani skrenuli s puta prvobitnog učenja i upali u indolenciju i neznanje? Zar je važno što oni ne žive prema idealu koji im je pružio arapski Poslanik prije trinaest stoljeća – ako sam ideal još uvijek leži pristupačan svima koji žele da slušaju njegovu Objavu?

A sasvim je moguće, mislio sam, da je nama, koji kasnije dolazimo, ta Objava daleko potrebnija nego ljudima iz Muhammedovog doba. Oni su živjeli u okolini mnogo jednostavnijoj nego što je naša, pa je njihove probleme i teško­će bilo mnogo lakše riješiti. Svijet u kojem sam ja živio – čitav taj svijet – ljuljao se usljed nedostatka bilo kakvog sporazuma o tome šta je duhovno dobro i zlo i, zato, društveno i ekonomski isto tako. Nisam vjerovao da čovjek pojedinac treba „spasenje”, ali sam vjerovao da moderno društvo treba spas. Više nego ikada ranije, osjećao sam s rastućom izvjesnošću, da naše vrijeme treba ideolo­šku osnovu za novi društveni sporazum: ono treba vjeru koja bi nam omogućila da shvatimo prazninu materijalnog napretka samo radi toga napretka – a da pri tome ipak daje životu na ovome svijetu ono što mu pripada; to bi nam pokazalo  

kako da uspostavimo ravnotežu između duhovnih i fizičkihzahtjevaitakonasspasilo od propasti u koju nesmotreno srljamo.

___________________________________________________________________________

Muhammed Asad (Leopold Weiss), Put u Meku, El-Kalem, Sarajevo, 1997. str. 261-265.

Muhammed Asad, prije prelaska u islam Leopold Weiss, rođen je 1900. godine u Lavovu, koji je u to vrijeme ulazio u sastav bivše Austro-Ugarske. U dvadeset i drugoj godini života, kao dopisnik njemačkih listova, a posebno po­znatog lista Frankfurter Zeitung, počeo je svoja duga putovanja po islamskim zemljama. U svojim dopisima, koji su bili visoko cijenjeni, istakao se izvanre­dnim darom zapažanja i originalnim načinom gledanja na probleme toga svi­jeta, bez onih čestih evropskih predrasuda koje zamračuju zdravo rasuđivanje. Upoznavši se s principima islama i stilom života u islamskim zemljama, prihva­tio je islam i čitav život povetio studiranju ove vjere aktivno učestvujući u mno­gim dinamičnim akcijama. Nakon osnivanja Pakistana imenovanje za direktora Odjeljenja za islamsku obnovu, a kasnije za pakistanskog predstavnika u Ujedi­njenim nacijama. Nakon povlačenja s tih dužnosti živi u Maroku i posvećuje se publicističkoj djelatnosti. Govorio je i pisao na engleskom, arapskom i njemačkom jeziku.

About the author

PoslanikIslama.com