Islam

O jevrejima, cionizmu i arapima Leopold Weiss

Written by PoslanikIslama.com

Bilo je i Jevreja: domaćih Jevreja, koji nose tarbuš i široki, prostrani ogrtač, u licu veoma sličnih Arapima; Jevreja iz Poljske i Rusije, koji kao da su sa sobom nosili tako mnogo sićušnosti i uskosti svog prošlog života u Evropi da je bilo iznenađujuće pomisliti da oni tvrde o sebi da su iste loze kao i ponosni Jevreji iz Maroka ili Tunisa u svojim bijelim burnusima. Ali, iako su evropski Jevreji bili tako očigledno u disharmoniji sa slikom koja ih je orkuživala, upravo su oni određivali ton jevrejskog života i politike i tako izgleda bili odgovorni za gotovo vidljivo trvenje između Jevreja i Arapa.

Šta je prosječan Evropljanin znao o Arapima tih dana? Praktički ništa. Kada je došao na Bliski istok, donio je sa sobom neke romantične i pogrešne pojmove. Ako je bio dobronamjeran i intelektualno pošten, morao je priznati da uopće nije imao pojma o Arapima. Ni ja, prije dolaska u Palestinu, nisam nikada mislio o njoj kao arapskoj zemlji. Neodređeno sam, naravno, znao da tamo živi „nešto” Arapa, ali sam ih zamišljao samo kao nomade u pustinjskim šatorima i stanovnike idiličnih oaza. Pošto su većinu onoga što sam ranije bio pročitao o Palstini napisali cionisti – koji su naravno vodili računa o svojim vlastitim problemima – ja nisam shvaćao da su i gradovi puni Arapa – da je, u stvari, 1922. god. živjelo u Palestini gotovo pet Arapa na svakog Jevreja i da je to, zato, arapska zemlja daleko više nego jevrejska.

Kad sam to rekao gosp Usiškinu, predsjedniku Cionističkog komiteta, s kojim sam se sreo u to doba, imao sam utisak da cionisti nisu skloni da uzima­ju u razmatranje činjenicu arapske većine; niti je izgledalo da pridaje ikakvu stvarnu važnost arapskoj opoziciji cionizmu. Odgovor gosp. Usiškina pokazao je samo prezir prema Arapima:

„Nema stvarnog arapskog pokreta protiv nas ovdje; to jest, nikakvog po­kreta ukorijenjenog u narodu. Sve što vi smatrate kao opoziciju, u stvari je samo vika nekoliko nezadovoljnih agitatora. To će se slomiti u sebi za nekoliko mjeseci ili najviše nekoliko godina.”

Ovaj argument bio je daleko od toga da me zadovolji. Od samog početka imao sam osjećaj da je čitava ideja jevrejskog naseljavanja u Palestini nepriro­dna, a, što je još gore, ona prijeti da se prenesu sve komplikacije i nerješivi pro­blemi evropskog života u zemlju koja je mogla biti sretnija bez njih. Jevreji u nju stvarno nisu dolazili kao što se vraća u svoju domovinu; oni su više bili zaoku­pljeni time da od nje naprave domovinu zamišljenu prema evropskim uzorima i s evropskim ciljevima. Ukratko, oni su bili stranci unutar kapija. Tako nisam vidio ništa pogrešno u arapskom odlučnom otporu ideji jevrejske domovine u njihovoj sredini; naprotiv, odmah sam shvatio da su upravo Arapi bili prevareni i s pravom se branili od takve prevare.

U Balfourovoj deklaraciji iz 1917. god., koja je obećavala Jevrejima „na­cionalnu domovinu” u Palestini, vidio sam okrutan politički manevar smišljen da podstakne stari princip, zajednički svim kolonijalnim silama: „zavadi pa vla­daj”. U slučaju Palestine ovaj princip bio je najočitiji kada su 1916. Britanci bili obećali tadašnjem vladaru Meke, Šerifu Huseinu, kao cijenu za njegovu pomoć protiv Turaka, nezavisnu arapsku državu koja je trebalo da obuhvati sve zemlje između Sredozemnog mora i Perzijskog zaliva. Oni ne samo da su prekršili svoje obećanje samo godinu kasnije, zaključujući s Fracncuskom tajni Sykes-Picot sporazum (kojim je utvrđen francuski dominion u Siriji i Libanu), već su isto tako, prešutno, isključili Palestinu iz obaveza koje su bili preuzeli u pogledu Arapa.

Iako sam i sam jevrejskog porijekla, od početka sam se oštro protivio cio­nizmu. Pored mojih ličnih simpatija prema Arapima, smatrao sam nemoralnim da doseljenici, uz pomoć strane velike sile, dolaze sa strane s očitom namjerom da postignu većinu u zemlji i tako izvlaste narod kome je ta zemlja pripadala od pamtivijeka. Prema tome, bio sam sklon da stanem na stranu Arapa kad god je došlo do rasprave o jevrejsko-arapskom pitanju – što se, naravno, dešavalo vrlo često. Ovo moje držanje bilo je neshvatljivo gotovo svim Jevrejima s kojima sam dolazio u dodir u toku onih mjeseci.

Nisu mogli razumjeti šta sam vidio u Arapima koji su, po njihovom mi­šljenju, samo masa zaostalog naroda na koji su oni gledali s osjećajem ne mnogo različitim od onog koji imaju evropski doseljenici u centralnoj Africi. Nisu bili ni najmanje zainteresovani za ono što Arapi misle; gotovo niko od njih nije se potrudio da nauči arapski; svaki je prihvatio bez ikakva ispitivanja načelo da je Palestina zakonito nasljeđe Jevreja.

Još uvijek se sjećam kratke rasprave koju sam zbog ovog imao s drom Cha­imom Weizmannom, stvarnim vodom cionističkog pokreta. Bio je došao u je­dnu od svojih periodičnih posjeta Palestini (njegovo stalno boravište bio je, mi­slim, London), a sreo sam ga u kući jednog prijatelja, Jevreja. Čovjek je morao biti impresioniran njegovom neizmjernom energijom – energijom koja se čak ispoljava u njegovim tjelesnim pokretima, u dugačkim, elastičnim koracima kojima odmjereno korača gore-dolje po sobi – kao i snagom uma koja se otkriva u širokom čelu i prodornom pogledu njegovih očiju.

Leopold Weiss

Leopold Weiss

Govorio je o novčanim poteškoćama koje muče san o jevrejskoj nacional­noj domovini i o nedovoljnom odzivu za ovaj san medu ljudima u inostranstvu; imao sam uznemirujući utisak da je čak i on, kao i većina drugih cionista, sklon da prebaci moralnu odgovornost za sve što se dešava u Palestini na “vanjski svijet”. To me natjeralo da prekinem smjernu tišinu u kojoj su ga svi prisutni slušali i da upitam:

„A šta je s Arapima?”

Mora da sam postupio netaktično, unoseći tako neskladnu notu u razgo­vor, jer se dr Weizmann polahko okrenu prema meni, spusti čašu koju je držao u ruci i ponovi moje pitanje:

„Šta je s Arapima…?”

„Pa kako se ikako možete nadati da od Palestine napravite svoju domovinu uprkos oštrom protivljenju Arapa, koji su, ipak, većina u ovoj zemlji?”

Cionistički voda sleže ramenima i odgovori suho: „Očekujemo da neće biti u većini nakon nekoliko godina”.

„Možda je to tako. Vi se bavite tim pitanjima godinama i morate poznavati stanje bolje nego ja. Ali, sasvim neovisno o političkim teškoćama koje arapska opozicija može ili ne mora predstavljati na vašem putu – zar vas nikada ne uzne­mirava moralni aspekt toga pitanja? Zar ne mislite da je nepošteno s vaše strane prognati narod koji je oduvijek živio u ovoj zemlji?”

„Pa to je naša zemlja”, odgovori dr Weizmann, podižući obrve. „Mi samo uzimamo nazad ono čega smo bili nepravedno lišeni.”

„Ali, vi ste van Palestine skoro dvije hiljade godina! Prije toga vladali ste ovom zemljom, i to jedva ikada čitavom, manje od pet stotina godina. Zar ne mislite da bi Arapi mogli, s jednakim opravdanjem, tražiti za sebe Španiju – jer, konačno, oni su vladali u Španiji skoro sedam stotina godina i potpuno je izgu­bili tek prije pet stotina godina?”

Dr Weizmannje postao vidljivo nestrpljiv: „Besmislica. Arapi su samo po­korili Španiju; ona nikada nije bila njihova stvarna domovina, pa je konačno bilo i pravo da budu protjerani iz Španije”.

„Oprostite”, uzvratih, „ali izgleda mi da je tu u pitanju historijska omaška. Uostalom, Jevreji su isto tako došli u Palestinu kao osvajači. Dugo vremena prije njih bilo je mnogo drugih semitskih i nesemitskih plemena nastanjenih odje – Amorita, Edomita, Filistina, Moabita, Hitila. Ta plemena živjela su ovdje čak i u doba kraljevstva Izraela i Jude. Oni su nastavili da žive tu nakon što su Rimljani protjerali naše pretke. Oni žive tu i danas. Arapi, koji su se nastanili u Siriji i Palestini nakon njihovog osvajanja u sedmom vijeku, bili su uvijek samo mala manjina stanovništva; ostatak onoga što danas nazivamo palestinskim i sirijskim „Arapima” su u stvari samo arabizirani autohtoni stanovnici zemlje. Neki od njih su postali muslimani tokom vijekova, drugi su ostali kršćani. Mu­slimani su se naravno ženili sa svojim istovjernicima iz Arabije. Ali zar možete nijekati da je većina naroda u Palestini, koji govori arapski, bez obzira da li su muslimani ili kršćani, direktni potomci izvornih stanovnika, izvornih u smislu da su živjeli u ovoj zemlji prije dolaska Jevreja u nju?”

Dr Weizmann se uljudno nasmiješi na moj ispad i skrenu razgovor na drugu temu.

Nisam bio zadovoljan ishodom svoga posredovanja. Naravno, nisam oče­kivao da bilo ko od prisutnih – a najmanje sam dr Weizmann – pristane uz moje uvjerenje da je cionistička ideja jako ranjiva s moralnog gledišta; ali sam se nadao da će moja odbrana arapske stvari barem izazvati neku vrstu neugo­dnosti kod cionističkih voda – neugodnosti koja bi mogla dovesti do malo više razmišljanja i na taj način, možda, do veće spremnosti da se prizna postojanje mogućeg moralnog prava u suprotstavljanju Arapa… Nije bilo ništa od ovoga. Umjesto toga, našao sam se pred bezizražajnim zidom iskolačenih očiju: oštro osuđivanje moje drskosti, da sam se usudio da posumnjam u neosporno pravo Jevreja na zemlju njihovih predaka…

Muhammed Asad alias Leopold Weiss

Muhammed Asad alias Leopold Weiss

Kako je bilo moguće, pitao sam se, da ljudi nadareni takvom stvaralačkom inteligencijom kao što su Jevreji misle o cionističko-arapskom sukobu samo s jevrejskog gledišta? Zar nisu shvaćali da problem Jevreja u Palestini može na koncu biti riješen samo prijateljskom saradnjom s Arapima? Jesu li bili tako beznadno slijepi prema bolnoj budućnosti koju njihova politika mora donijeti – prema borbama, gorčini i mržnji kojoj će jevrejsko ostrvo, čak ako privremeno bude i uspješno, ostati zauvijek izloženo usred neprijateljskog arapskog mora?

I tako je čudno, pomislih, da je nacija koja je trpjela tako mnogo nepravdi u toku svoje duge i nesretne dijaspore sada spremna, da u uskogrudnoj težnji ka svom vlastitom cilju, nanese tešku nepravdu drugoj naciji – a uz to naciji koja je nedužna u svim prošlim jevrejskim stradanjima. Takva pojava, znao sam, nije bila nepoznata historiji; ali to je, ipak, izazvalo u meni tugu videći da se to dešava pred mojim očima.(89-93.)

SADA SAM IMAO mnogo prijatelja u Palestini, i Jevreja i Arapa. Cionisti su me, istina, gledali s nekom vrstom zbunjene sumnje radi simpatija prema Arapima koje su bile tako očigledne u mojim napisima Frankfurter Žeitungu. Očevidno nisu mogli odlučiti da su me Arapi »kupili” (jer u cionističkoj Pale­stini ljudi su se već bili navikli da gotovo sve što se dešava objašnjavaju novcem) ili sam jednostavno hiroviti intelektualac zaljubljen u egzotiku. Ali, nisu svi Jevreji koji su živjeli u Palestini u to vrijeme bili cionisti. Neki od njih su bili došli tamo, ne u želji za političkim ciljem nego iz religiozne čežnje za Svetom zemljom i njenim biblijskim asocijacijama.

Ovoj grupi pripadao je i moj holandski prijatelj Jacob de Haan, nizak, zdepast čovjek četrdesetih godina, plave brade, koji je ranije predavao pravo na jednom od vodećih univerziteta u Holandiji a sada bio specijalni dopisnik amsterdamskog Handelsbada i londonskog Daily Expressa. Čovjek dubokog religioznog uvjerenja – „ortodoksan” kao bilo koji Jevrej iz Istočne Evrope – on nije odobravao ideju cionizma jer je vjerovao da povratak njegovog naroda u Obećanu zemlju treba da čeka dolazak Mesije. »Mi Jevreji”, govorio mi je u više prilika, „protjerani smo iz Svete zemlje i razasuti po svijetu zato što nismo izvrši­li zadatak koji nam je Bog bio povjerio. On nas je bio izabrao da propovijedamo Njegovu riječ, ali smo mi u svojoj tvrdoglavoj obijesti počeli vjerovati da nas je On učinio svojim „izabranim narodom” radi nas samih – i tako smo Ga izdali. Sada nam ostaje samo da se kajemo i čistimo naša srca; a kad opet postanemo dostojni Njegove Poruke, On će nam poslati Mesiju da vodi Njegove sluge u Obećanu zemlju…”

„Ali zar ta mesijanska ideja nije osnova i za cionistički pokret?” upitah ga. „Vi znate da se s tim ne slažem, ali zar nije prirodna želja svakog naroda da ima svoju vlastitu, nacionalnu domovinu?”

Dr de Haan me pogleda podrugljivo: „Zar mislite da je historija samo niz dogadja? Ja ne. Nije to bilo bez svrhe kad je Bog učinio da izgubimo našu zemlju i kad nas je rasturio; ali cionisti to neće da priznaju sami sebi. Oni trpe od istog duhovnog sljepila koje je dovelo do našeg pada. Dvije hiljade godina jevrejskog izgnanstva i nesreće nisu ih naučile ničemu. Umjesto da pokušaju shvatiti najskrivenije uzroke naše nesreće, oni sada pokušavaju da to, takoreći, zaobidu izgradnjom „nacionalne domovine” na temeljima koje im pruža poli­tika zapadne sile, a u procesu izgradnje nacionalne domovine oni vrše zločin lišavanja drugog naroda njegove domovine.”

Politički pogledi Jacoba de Haana prirodno su ga učinili vrlo nepopular­nim među cionistima (u stvari, uskoro nakon što sam napustio Palestinu, bio sam zaprepašćen kad sam saznao da su ga teroristi jedne noći ustrijelili). Kad sam ga upoznao, njegovo druženje bilo je ograničeno na vrlo mali broj Jevreja koji su mislili kao i on, nekoliko Evropljana i Arapa. Izgledalo je da je prema Arapima osjećao veliku naklonost, a oni, sa svoje strane, visoko su ga cijenili i često ga pozivali u svoje domove. U stvari, u to doba oni još nisu imali općenitih predrasuda prema Jevrej ima kao takvim. Tek nakon Balfourove deklaracije – to jest, nakon vijekova dobrosusjedskih odnosa i svijesti o rasnom srodstvu – Arapi su počeli gledati na Jevreje kao na političke neprijatelje. Čak i u izmijenjenim okolnostima onih ranih dvadesetih godina, oni su još uvijek jasno razlikovali cioniste i Jevreje koji su im prijatelji kao dr Haan. (94-95.)

Ono što je u početku bilo jedva nešto više od naklonosti za političke ciljeve Arapa, za vanjski izgled arapskog života i emocionalnu sigurnost koju sam zapa­zio kod njih, neprimjetno se mijenjalo u nešto što je ličilo na lično traganje. Sve više sam postojao svjestan neodoljive želje da saznam šta je to što leži u korijenu ove emocionalne sigurnosti i što čini arapski život tako različitim od evropskog; a ta želja kao da je bila tajanstveno vezana za moje vlastite, najintimnije proble­me. Počeo sam tražiti priliku koja bi mi dala bolji uvid u karakter Arapa, u ideje koje su ih oblikovale i učinile ih duhovno tako različitim od Evropljana. Počeo sam intenzivno čitati o njihovoj historiji, kulturi i religiji. U revnosti koju sam osjetio za otkrivanjem šta je to što pokreće njihova srca, ispunjava njihove duše i daje im smjer, kao da sam osjetio revnost da otkrijem skrivene sile koje pokreću mene samog, ispunjavaju me i obećavaju da će mi dati smjer.

werwarmuhammadasad

U TOKU GODINA koje sam proveo na Srednjem istoku – kao dobro­namjeran stranac od 1922. do 1926. a sve otada kao musliman sa ciljevima i nadama islamskog svijeta – bio sam svjedok stalnog evropskog pritiska na musli­manski kulturni život i političku nezavisnost; a kad bi god muslimanski narodi pokušali da se brane od ovog pritiska, evropsko javno mišljenje bi bez izuzetka označilo njihov otpor, s izgledom povrijeđene nevinosti, kao „ksenofobiju”.

Evropa je dugo bila naviknuta da na ovako grub način »upropaštava” sve što se dešava na Srednjem istoku i da gleda njegovu tekuću historiju samo sa stanovišta zapadnih „interesnih sfera”. Dok je svugdje na Zapadu (van Brita­nije) javno mišljenje pokazivalo mnogo razumijevanja prema irskoj borbi za nezavisnost ili (van Rusije i Njemačke) za poljski san o nacionalnom uskrsnu­ću, nikakvo razumijevanje nije nikada pokazano prema sličnim težnjama među muslimanima. Glavni argument Zapada je uvijek politički razdor i ekonomska zaostalost Srednjeg istoka, a svaku aktivnu zapadnu intervenciju njeni autori li­cemjerno opisuju kao da ima cilj ne samo zaštitu „legitimnih” zapadnih interesa nego isto tako i osiguranje napretka za same domaće narode.

Zaboravljajući da svaka neposredna, čak i dobronamjerna, intervencija spolja može samo omesti razvoj nacije, zapadnjaci koji proučavaju stanje na Srednjem istoku uvijek su spremni da ignorišu takvo polaganje prava. Oni vide samo nove željezničke pruge koje izgrađuju kolonijalne sile, a ne razaranje druš­tvenog tkiva zemlje; oni broje kilovat-sate nove električne energije, ali ne i udar­ce nacionalnom ponosu. Isti ljudi koji nikada ne bi prihvatili „civilizatorsku misiju” austrijske imperije kao valjan izgovor za njenu intervenciju na Balkanu, popustljivo prihvataju slično opravdanje u slučaju Britanaca u Egiptu, Rusa u centralnoj Aziji, Francuza u Maroku ili Italijana u Libiji. Nikada im nije palo na pamet da su mnoga od društvenih i ekonomskih zala od kojih trpi Srednji istok neposredna posljedica upravo toga zapadnog »interesa”; i da, uz to, zapadna intervencija neizostavno teži da ovjekovječi i produbi već postojeće unutarnje razdore i tako onemogući da ti narodi nađu svoj vlastiti put.

OVO SAM prvo počeo shvaćati u Palestini 1922. god. posmatrajući dvoli­čnu ulogu britanske administracije u odnosu na sukob Arapa i cionista; to mi je postalo potpuno očito početkom 1923, kada sam nakon mjeseci putovanja po Palestini došao u Egipat, koji je u to vrijeme bio u gotovo stalnoj pobuni protiv britanskog „protektorat”. Bombe su često bacane na javna mjesta koja posje­ćuju britanski vojnici, a odgovori su bile razne represivne mjere – prijeki sud, politička hapšenja, progonstva vođa, zabrana listova. Ali ni jedna od ovih mjera, koliko god stroga, nije mogla ugušiti želju naroda za slobodom. Kroz čitavu egi­patsku naciju kao da je prolazio val strastvenog jecanja. Ne u očajanju; to je više bio jecaj oduševljenja što su se otkrili korijeni svoje vlastite moguće snage.(99-100.)

 

Muhammed Asad, Put u Meku

About the author

PoslanikIslama.com