Pitanja i Odgovori Poslanik Islama

Razlike u obilježavanju rođenja Muhammeda i Isusa

Written by PoslanikIslama.com

Iako nije tačno utvrđeno, ali ovih dana, 25. decembar, ehli-i kitabije, kršćani, napose katolici, obilježavaju rođendan Isa sina Merjeminog. Dok hrišćani istočne crkve, tj., pravoslavni, ovaj dan obilježavaju 7. januara po Julianskom kalendaru. No, i jedni i drugi ovaj dan, odnosno blagdan, nazivaju “božić”, što je na bosanskom jeziku zapravo deminutiv od riječi “bog” što, po kršćanskom vjerovanju, znači, neuzubillahi, “mali bog”. Oko pitanja bîti Isa, a.s., kršćani su se razišli na Prvom nicejskom koncilu 325. god. na one koji vjeruju da je Isa, a.s., istovjetan sa Božjom bîti i one koji vjeruju da nije. Većina kršćana i hrišćana vjeruje da jeste. Arius ili Arije, svećenik porijeklom iz Libije, u Niceji zastupao je mišljenje da Isa, a.s., nije isto što je Bog, ali je bio preglasan i proglašen heretikom, tj., otpadnikom. Arijanizam nije potpuno ugašen, ali je sveden na neznačajnu kršćansku sektu.  Postoji indicije da su Dobri Bošnjani znali za arijevsku doktrinu te da im je bila bliska. Islam je pitanje naravi Isa, a.s., razriješio na način jasne definicije Božje bîti: “Bog je Jedan. Utočište svakome.  Nije rodio, niti je rođen. Njemu nije ništa i niko ravan”. Zasigurno, tajna uspjeha islama leži u ovoj jednostavnoj i jedinstvenoj dokrinarnoj formuli o Božjoj bîti i Božjem biću. Ova islamska formula o Bogu, Allahu dž. š., u suri Alikhlās, “Iskrenost” (Kur'an, 112: 1-4) , nije samo iskrena i  jednostavna, već je i racionalna i duboko emotivna, jer osvaja srce i dušu svakog čovjeka, koji hoće i može da zdravo misli i osjeća.

Niti kršćani niti hrišćani niti osuđuju niti odbaciju one koji misle i vjeruju ovako ili onako, ili ne misle i ne vjeruju ni ovako ni onako o Isaovoj, a.s., božanskoj i sinovskoj ili nebožanskoj i nesinovskoj naravi kao što su osudili i odbacili na Prvom nicejskom koncilu one koji nisu prihvatili pobjedničku teološku opciju trojstva. Ali, svi su kršćani u svijetu ovih dana jedinstveni oko proslave Khristos-Mas, što na staroegiptskom znači “Kristovo rođenje”, za razliku od značenja na bosanskom jeziku “Božić”. Malo ili gotovo nikako je onih koji se pitaju otkad i zašto se slavi Isaov, a.s., rođendan. Za takva pitanja nema prostora od jakih i zavodljivih ukrasa na svim javnim mjestima, ukrasima koji malo ili ništa ne govore o Isau, a.s., ni kao čovjeku, ni kao Božjem poslaniku, ni kao moralnom učitelju. Sve je ukrašeno sa ciljem da se privuće pažnja putnika na aerodromu, kupca u trgovini, prolaznika na ulici i gledatelja na televiziji na kršćanski blagadan rođenja Isaa, a.s., blagdan koji ima i nema veze sa onim zbog kojeg se sve to ukrašava, ali predstavlja se kao da ima veze sa svim ljudima, nacijama, vjerama i kulturama. Oni koji, doista, žive i doživljavaju rođenje Isa sina Merjeminog, kao duhovnu inspiraciju i pročišćenje zaslužuju naše poštovanje. Međutim, sekularizirana slava rođendana Isa, a. s., ne odiše istinskom duhovnom i vjerovjesničkom Isaovom Alejhisselam porukom, koja jeste zajednička svima nama koji vjerujemo u misiju vjerevojsnika, koji nisu bili komercijalisti, već duhovni i moralni učitelji. To valja kazati zato što umjesto duhovnih i moralnih poruka, mi ovih dana slušamo i gledamo napadne komercijalne slogane, koji ubijaju mozak i razbijaju glavu. Vrhunac ludila, koji nema ama baš nikakve veze niti sa Isaom, a.s., niti sa bilo kojom vjerom, događa se u “najluđoj noći” u godini. Ali, ko smije kazati da ne postoje “lude noći”? Ko se usuđuje podsjetiti da su sve noći i svi dani samo znakovi Allahove moći? Ko smije primjetiti da postoje samo ludi ljudi koji u normalnim noćima luduju, ali kojima niko ne smije reći da su ludi? Samo oni mogu sami sebe zvati ludim. I noći u kojima luduju samo oni mogu zvati “ludim noćima”, odnosno samo oni mogu nazvati tu noć u kojoj se završava stara i nastaje nova lunarna godina imenom “najluđa noć”.  Oni bi se našli jako uvrijeđenim ako bismo ih mi nazvali da su ludi. Mi koji u njihovoj “najluđoj noći” nismo ludi. Ako bismo im mi rekli da  su ludi, oni bi nas proglasili da smo isključivi, da smo ekstremi, da smo zaostali, da im se miješamo u život, da hoćemo da mijenjamo njihov način života, da nismo normalni zato što odbijamo biti sa “normalnim” ljudima, koji luduju u najluđoj noći. Zato ih mi nećemo ni nazivati ni prozivati nikakvim imenima. Ostavljamo njima da oni sami sebe nazovu i prozovu u njihovoj “najluđoj noći” u godini kako im je drago. A mi koji nismo kao oni u toj noći imamo pravo da osjećamo duhovnu poruku i da suosjećamo moralnu pouku Isa, a.s., koji nije ništa kriv što ga ne razumiju oni koji se na njega pozivaju.

 

قال تعالي: وَإِذْ قَالَ اللّهُ يَا عِيسَى ابْنَ مَرْيَمَ أَأَنتَ قُلتَ لِلنَّاسِ اتَّخِذُونِي وَأُمِّيَ إِلَـهَيْنِ مِن دُونِ اللّهِ،  قَالَ سُبْحَانَكَ مَا يَكُونُ لِي أَن أَقُولَ مَا لَيْسَ لِي بِحَقٍّ،  إِن كُنتُ قُلْتُهُ فَقَدْ عَلِمْتَهُ تَعْلَمُ مَا فِي نَفْسِي وَلاَ أَعْلَمُ مَا فِي نَفْسِكَ إِنَّكَ أَنتَ عَلاَّمُ الْغُيُوب.

 

I kada Allah rekne: – O Īsa, sin Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: “Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!” – on će reći: “Hvaljen neka si Ti! Meni nije prilično da govorim ono na što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš. Ti znaš što ja znam, a ja ne znam što Ti znaš. Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš”. (Kur'an: Al-Maidah, 116).

Ova koincidencija u obilježavanju rođendana, mevluda, Muhammeda, a.s., na dan 12. rebiu-l-evvela, odnosno 23. decembara i rođendana Isa sina Merjeminog  na dan 25. decembara, kojeg oblježavaju kršćani, katolici, kod nas i u svijetu ima znakovitu simboliku. Mevlud Muhammeda, a.s., nije uzet kao početak računanja vremena, dok je rođendan Isa, a.s., univerzalno prihvaćen kao početak nove ere u povijesti čovječanstva. Muhammed, a.s., je dovršio ili usavršio zavjet Bogu, dž.š., kojeg su njegovi prethodnici, Allahovi vjeovjesnici i poslanici: Adem, Nuh, Ibrahim, Musa i Isa, a.s., (  أولو العزم من الرسل) prihvatili i prenosili sa više ili manje uspjeha, ali poruke svih njih su bile istoznačne. Stoga, za nas muslimane rođendan Isa, a.s., nije ništa manje važan od mevluda Muhammeda Alejhisselam.  Razlika je, međutim, u načinu obilježavanja rođendana Isa, a.s., kod kršćana i mevluda Muhammeda, a.s., kod muslimana. Upravo zbog snažne potrebe da se istakne razlika između kršćanskog i muslimanskog načina poštovanja prema Isa, a.s., odnosno Muhammedu, a. s., neki muslimani smatraju da je mevlud bid'at, izmišljotina, koja nije u skladu sa ortodoksnim islamom, nije u duhu Sunneta, nije pohvalna u našoj vjeri.  Ovakav načim mišljenja temelji se na potrebi da se naglasi, pa i prenaglasi, razlika od drugog, posebno onog koji nam je sličan, kao dokaz isprvnosti naše vjere. Dakako, postoji razlika ili razlike od onih koji su nam slični, ali ne postoji način da isključimo sve sličnosti u odnosu na drugoga, kao što ni drugi ne može isključiti sve sličnosti u odnosu na nas u njegovom vjerovanju i ponašanju. Ljudi su upučeni jedni na druge i zato su slični jedni drugima ma koliko nastojali da pokažu svoje razlike. Ako iko na ovom svijetu, onda muslimani mogu biti ponosni na činjenicu da je Kur'an, vjerovatno jedina sveta knjiga, koja pozitivno i afirmativno govori o drugim vjerama i svjetonazorima.  Kur'ansko načelo: “Vama vaša, a nama naša vjera” upučuje nas da svoje volimo a tuđe da poštujemo…

Dakle, obilježavanje rođendana Muhammeda, a.s., mevlud, nije bid'at, izmišljotina. Mnogo je ājeta i hadisa, koje bismo mogli navesti kao dokaz za ovu našu tvrdnju. Međutim, naše bosansko iskustvo u vjeri, koje se nesumljivo temelji na Kur'anu i Sunnetu, daje nam za pravo da se držimo tradicije mevluda, kao dokazane metode u očuvanju i razvijanju našeg vjerskog islamskog i kulturno bošnjačkog identiteta. Bosanski mevlud ne samo da nije bid'at, već je dragovoljni ‘ibādet, koji nas upučuje na ljubav prema Muhammedu, Ahmedu, Nebijjur-rahmeti, Nebijjut-tewbeti, Resūlullahu, Habībullahu, Šefī'ullahu,  Mubešširu, Nazīru, Sirādžu, Munīru, Al-Fātihu, Al-Mukhtāru, Khātemu-l-enbijā'i, Tāhi, Jāsinu, Abdullahu, Ebū Qāsimu, Ebu Ibrahīmu, Al-Emīnu… Ovo su samo neka od lijepih imena našeg Pejgambera, imena koja nam blaže dušu i razgaljuju srce zato što znamo da je spominjanje svakog od njegovih lijepih imena salāvat i selām na njega, koji se vraća na nas. Jer, naša ljubav prema Pegamberu vraća se nama. I sve što je više dajemo njemu, sve više je imamo za sebi i u sebi.

وصدق الله العظيم إذ يقول سبحانه : قُلْ إِنْ كُنْتُمْ تُحِبُّونَ اللَّهَ،  فَاتَّبِعُونِي يُحْبِبْكُمُ اللَّهُ، وَيَغْفِرْ لَكُمْ ذُنُوبَكُمْ وَاللَّهُ غَفُورٌ رَحِيمٌ.

Reci im, Muhammede, ako uistinu volite Allaha, slijedite mene i Allah će zavoljeti vas. I oprostit će vam grijehe. Allah prašta i milostiv je. (Kur'an, Al Imran, 31).

Dakako, onoga koga se ne voli ne može ga se ni slijediti. Mi, dakle, slijedimo, Ebu El- Qasima Muhameda, a.s., zato što ga volimo, a volimo ga zato što u primjeru njegovog života nalazimo uzor za naš život, nalazimo smiraj u našoj duši, osjećamo da smo kroz ljubav prema njemu u milosti Allahovoj, koji je njemu povjerio najveći emanet, kojeg jedan čojek može ponijeti. To je ono što se često gubi iz vida, a to je da je Muhammed, a.s., bio čovjek prije nego je postao Allahov vjerovjesnik, An-nebijj, i Allahov poslanik, Ar-resūl.

قال تعالي: قُلْ إِنَّمَا أَنَا بَشَرٌ مِثْلُكُمْ يُوحَىٰ إِلَيَّ أَنَّمَا إِلَٰهُكُمْ إِلَٰهٌ وَاحِدٌ فَاسْتَقِيمُوا إِلَيْهِ وَاسْتَغْفِرُوهُ،  وَوَيْلٌ لِلْمُشركين.  (فصّلت)

– Reci:  “Ja sam samo čovjek kao i vi, samo – meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreno klanjajte i od Njega oprosta tražite. A teško onima koji Njemu druge ravnim smatraju. (Kur'an, 41:6).

Samo tako i nikako drugačije moguće je razumijeti značenje i značaj Ebu Ibrahima, kako ga je Džibril-i Emin volio zvati, u njegovoj ljudskoj prirodi i njegovoj vjerovjesničkoj i poslaničkoj ulozi.  Ništa manje nije važno biti čovjek, možda je to čak i važnije, od vjerovjesnika i poslanika. Može se reći da je biti čovek najbitniji uvjet da bi se nekome povjerio emanet vjerovjesništva i poslanstva. Jer, čovjek se rađa, a vjerovjensik i poslanik se postaje pod uvjetom da je čovjek rođen za tu misiju.  Ebu El-Qasim Muhammed, a.s., je bio rođen za vjerovjesnika i poslanika.

Ebu El-Qasim Muhammed, a.s., bio je jetim, kojeg je odgajao djed i amidža,  Abdulmuttalib i Ebu Talib.  Bio je pastir, jer kako kaže: – Allah nije poslao nijednog vjerovjesnika a da nije bio pastir.  A ti, Poslaniče? – upita jedan ashab. – Da, i ja sam bio pastir. Čuvao sam ovce nekih Mekkanlija.

عن أبي هريرة – رضي الله عنه – عن النبيّ – صلى الله عليه وسلم- قال: ما بعث الله نبياً إلا رعى الغنم. فقال أصحابه: وأنت؟ قال: نعم، كنت أرعاها على قراريط لأهل مكة.

Bio je Al-Emīn, pouzdani čuvar emaneta kod ljudi prije nego ga je Allah Milostivi ovlastio da preuzme i čuva Njegov najuzvišeniji emanet, kojeg su nebesa, Zemlja i planine odbile da preuzmu i ponesu iz straha da ga neće moći iznijeti do kraja.

قال تعالي:  إِنَّا عَرَضْنَا الأَمَانَةَ عَلَى السَّمَوَاتِ وَالأَرْضِ وَالْجِبَالِ فَأَبَيْنَ أَنْ يَحْمِلْنَهَا وَأَشْفَقْنَ مِنْهَا وَحَمَلَهَا الإِنْسَانُ إِنَّهُ كَانَ ظَلُوماً جَهُولاً.

– Mi smo ponudili nebesima, Zemlji i planinama emanet, pa su se sustegnuli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je zaista prema sebi i nepravedan i lahkomislen  (Kur'an, 33:72).

Ali, Ebu El-Qasim nije imao izbor već da 610. godine po Mīladu preuzme taj teški, ali uzvišeni emanet, kojeg mu je Džibril-i Emin ponudio u pečini Hira, dok su Qurejševići još uvijek spavali u Mekki i dok je svijet još uvijek živio u mraku zaborava i nemara prema Božjem zavjetu. Ali, Al-Emīn nije imao izbor već da čita što mu se diktira od Svjeznajučeg, koji ga šalje da bude milost svjetovima, da bude znak i putokaz čovječanstvu, da bude podsjetnik i svetionik, da bude opomena i radosna vijest svima koji imaju sluh da čuju, koji imaju oči da vide, koji imaju razum da misle, koji imaju srce da osjećaju, koji imaju dušu da vole čovjeka. Onoga što je nepravedan prema sebi pa ga valja stalno ispravljati, kao  i onoga što je lahkomislen pa ga valja stalno uozbiljavati da zna da je bît njegovog čojstva u al-īmānu, vjeri, koja je sadržana u al-emānetu, povjerenju, koji se očituje u al-islamu, miroljubivoj pokornosti Bogu, koja se živi u as-salāmu, miroljubivom svijetu poedinca i zajednice.

 

dr.Mustafa ef. Cerić

About the author

PoslanikIslama.com