Uncategorized

Na istoku su žene uvažavane i poštovane – Gustave Le Bon

Written by PoslanikIslama.com
Example alt text

Gustave Le Bon 1841 – 1931.g.

 

Vjera islam je bila ta koja je ženu s najnižeg položaja uzdigla na najviše stepene, a ne vjera Isusa (Isaa Mesiha)

Gustave Le Bon, fransucki naučnik, osnivač psihologije masa koji je svojim mislima i idejama snažno utjecao na Sigmund Freuda i Max Webera, u svom djelu Arapska civilizacija govoreći u položaju žene u islamu kaže sljedeće:

Islam je, nasuprot pogrešnim uvjerenjima nekih Evropljana, u velikoj mjeri uzdigao društveni položaj i vrijednost žene, a Kur'an je, u dijelu o pravnom nasljedstvu koje je dodijelio ženama, definirao zakone koji su bolji od mnogih zakona u Evropi, kao što je to već dokazano u raspravi o nasljedstvu u islamu. Islam je upravo poput nekih zakona koji postoje u Evropi dozvolio razvod braka, ali je to također uvjetovao lijepim i pravednim ophođenjem i postupanjem prema ženama koje su se razvele od svojih muževa.

Radi što boljeg shvatanja pozitivnog uticaja islama na položaj žena na Istoku, potrebno je prvo razmotriti prilike u kojima su se žene nalazile prije i poslije islama.

Za upoznavanje sa stanjem i prilikama u kojima su bile žene prije islama moguće je osvrnuti se na Kur'an i pogledati šta Kur'an kaže o ženama sa kojima je zabranio stupanje u brak. Kur'an kaže: Zabranjuju vam se: majke vaše, i kćeri vaše, i sestre vaše, i sestre očeva vaših, i sestre majki vaših, i bratične vaše, i sestrične vaše, i pomajke vaše koje su vas dojile, i sestre vaše po mlijeku, i majke žena vaših, i pastorke vaše koje se nalaze pod vašim okriljem od žena vaših s kojima ste imali bračne odnose – ali ako vi s njima niste imali bračne odnose, onda vam nije grijeh – i žene vaših rođenih sinova, i da sastavite dvije sestre – što je bilo, bilo je, Allah zaista prašta i samilostan je.[1]

Iako ova zabrana ukazuje na niskost stanja naroda kome je zabrana upućena, isto tako moguće je iz nje jasno shvatiti da su njom zabranjeni običaji koji su bili rašireni među semitskim narodima tog vremena i da se zabrana koja je došla u Kur'anu u sličnoj formi nalazi i u Bibliji (Levitski zakonik, 18:6-18.) i ukazuje na stvari koje su mnogo gore i prezrenije nego one na koje je Kur'an ukazao.

Prije islama ljudi su žene držali za stvorenja koja su bila nešto između životinje i čovjeka, odnosno smatrali su je isključivo sredstvom za produženje vrste i slugom. Smatrali su prokletstvom rođenje kćerke. Ubijanje vlastite ženske djece bilo je ustaljena i raširena praksa. Kao što su bacali pse u rijeku, isto tako su i zakopavali u grob svoju živu žensku djecu. Raširenost ovog običaja možemo shvatiti iz razgovora koji je vođen između Kajsa, glavešine plemena Beni Temim, i poslanika Muhammeda.

Gospodin Caussin de Perceval piše:

Jednoga dana Kajs je vidio Poslanika kako drži na koljenu jednu od svojih kćerki pa ga je upitao: “Kakvo je to dijete ovce koje toliko mirišeš?” Poslanik odgovori: “To je moja kćerka.” Kajs reče: “Tako mi Boga, imao sam mnogo kćerki. Sve sam ih žive u grob pokopao i ni jednu nikada nisam tako kao ti pomirisao.” Poslanik je tada uzviknuo: “Teško tebi! Bog je milost iz tvog srca prognao. Ti nisi mogao prepoznati najveću blagodat koju Bog daruje čovjeku.”

Ako želimo shvatiti veličinu uticaja Kur'ana na položaj žene, moramo se osvrnuti na doba kada je arapska civilizacija bila razvijena i položaj žena u to vrijeme, i to onako kako su to historičari zabilježili. Mi ćemo prenijeti njihove riječi. One su u vrijeme kada se širilo ćudoređe plemenitosti i pronicljivosti Arapa Andaluzije postigle taj visoki stepen koji su žene Zapada dostigle tek nedavno. Mi smo u jednom od prethodnih poglavlja kazali da su Evropljani od Arapa i muslimana preuzeli i usvojili ćudoređe plemenitosti, čiji je sastavni dio bilo i poštivanje žene. Prema tome, vjera islam je bila ta koja je ženu s najnižeg položaja uzdigla na najviše stepene, a ne vjera Isaa Mesiha, što je rašireno uvjerenje među ljudima. Kada čovjek pogleda kršćanske vladare i upravitelje prvog razdoblja Srednjeg vijeka, vidi da oni nisu imali ni trunke poštovanja prema ženama, a listanje historijskih knjiga ne ostavlja nam ni najmanju dozu sumnje u ovu tvrdnju. Time nam postaje potpuno jasno da su naši velikani i vladari u prošlim vremenima, prije nego što su kršćani od muslimana naučili lijep način ophođenja i ponašanja u vezi sa ženama, prema ženama bili grubi i da su ih ponižavali. Takav primjer nalazimo u hronici Garin le Loherain, u kojoj je opisan način ophođenja prema ženama u doba Karla, kao i ponašanje samog Karla prema njima. U knjizi je zapisano: “(…) kada je car Karlo tokom svađe sa svojom sestrom skočio na nju, uhvatio je za pletenice, teško pretukao te joj svojom metalnom rukavicom tri zuba slomio…” Ovako se u naše vrijeme ne bi ponašao ni kočijaš.

Među onim što ukazuje na značaj žene tokom razdoblja sjajne arapske civilizacije je i to što su se u tom razdoblju pojavile brojne učene žene koje su se isticale u znanju, a živjele su u doba vladavine Abasija na Istoku i Emevija u Španiji. Jedna od njih je bila i kćerka jednog halife koji je vladao 860. godine. Ime te djevojke je Velada a dali su joj nadimak Slavuj Granade. Conde ukratko prenosi riječi historičara razdoblja Abdurahmana trećeg, vladara Španije: “Pored toga što je uživao u raznim ljepotama grada Ez-Zehre, Abdurahman je volio slušati i pjesme svoje posebne i vjerne sluškinje Muzne, kao i stihove Aiše, mlade i cijenjene žene, koja je, prema riječima Ibn Hajana, bila najučenija žena svoga vremena, a volio je slušati i drugu lijepu ženu, pjesnikinju Safije.” U nastavku ovim riječima dodajmo riječi historičara iz razdoblja vladavine Hakema drugog: “Žene ovog razdoblja (koje se odlikuje napretkom i razvojem nauke i književnosti u gradovima Andalusa) gajile su veliku ljubav ka sticanju znanja u svojim kućama. Mnoge od njih su se isticale lijepim ćudoređem, znanjem i spoznajom koju su imale. Na halifinom dvoru bila je i lijepa i učena djevojka koja je bila poznata po nadimku Lubna, a koja se isticala i po svom poznavanju gramatike, poezije, matematike i drugih znanosti. Osim toga, ona je imala i iznimno lijep rukopis, tako da joj je halifa povjerio pisanje svojih ličnih pisama. Ona je također bila veoma precizna i pažljiva osoba sa izraženim poetskim darom i dušom. Također, tu je bila i žena po imenu Fatima, koja je prepisivala halifina pisma i koja je svojom spisateljskom vještinom zapanjila sve najistaknutije učenjake. Ona je posjedovala i vrijednu biblioteku u kojoj su bile sakupljene brojne knjige iz različitih znanstvenih oblasti. Sljedeća žena po imenu Hatidža pisala je veoma vrijedne poeme i pjevala ih je svojim opčaravajućim glasom. Jedna žena po imenu Merjem u Sevilji držala je časove za druge žene i podučavala ih pjesništvu te je stekla veliku slavu. Iz njene škole izašla je cijela plejada učenih žena. Tu je i jedna druga žena ropkinja po imenu Razije, koja je slovila za ženu rođenu pod sretnom zvijezdom. Halifa ju je oslobodio i vjenčao za svoga sina. Ova žena je u poeziji i prozi bila genijalac svoga vremena. Nakon smrti halife, krenula je na putovanje po Istoku i gdje god da je dolazila, bila bi dočekana uz veliko poštovanje od lokalnih učenjaka.”

Međutim, blistava svjetiljka arapske civilizacije, nakon što je pala u ruke drugih, a posebno Turaka, zgasnula je te su stoga i značaj i uloga žene umnogome oslabljeni. Mi ćemo u narednom poglavlju pojasniti da je njihov položaj kod Turaka bolji od položaja koji imaju žene u Evropi. Prethodna pojašnjenja jasno dokazuju da privremeno slabljenje položaja žene nema nikakve veze sa Kur'anom i islamom, nego je ono baš suprotno Kur'anu.

Stoga možemo, kao što je to već više puta rečeno, jasno kazati da slabljenje položaja žene nema nikakve veze sa islamom, jer je islam u značajnoj mjeri uzdigao položaj žene i učinio ga časnim, i to nisu riječi u koje smo isključivo mi uvjereni te zastupamo i branimo to uvjerenje, nego su prije nas istog uvjerenja bili i Caussin de Perceval i Saint-Hilaire.

Pored toga što je položaj žene učinio časnim, islam je bio i prva vjera koja je nešto učinila u tom pogledu. Da bismo argumentirali ovu tvrdnju, dovoljno je da znamo da sve vjere i narodi prije islama nisu imali nimalo lijep odnos i ophođenje prema ženi, a o čemu smo opširno govorili u našoj prethodnoj knjizi, tako da nema potrebe da to ponavljamo. Ipak, da bi čitalac bio potpuno zadovoljen, ukazat ćemo na neke primjere.

Grci su općenito ženu smatrali prezrenim bićem koje služi isključivo produžetku vrste i vršenju kućnih poslova. Ženu koja bi rodila dijete sa fizičkim nedostacima bi ubijali. Troplong piše: “U Sparti bi ubijali jadne žene koje ne bi rodile snažno dijete sposobno za rat.” Isto tako piše: “Ako bi neka žena rađala mnogo djece, ljudi bi je posuđivali od njena muža da s njom dobiju djecu.” Nadalje, u doba grčke civilizacije, osim malog broja žena koje su se odale strastima i stekle nešto slobode, sve druge žene nisu nikada osjetile blagodat slobode.

Svi stari donosioci zakona smatrali su uobičajenim ovakvu praksu grubog i divljačkog odnosa prema ženi. Naprimjer, zakon hindusa kaže: “Neizbježna sudbina i određenje, oluja, smrt, pakao, smrtonosni otrov, zmija otrovnica i razbuktala vatra – ni jedno od ovoga nije gore od žene.”

Stav Biblije u vezi sa ženom nije ništa bolji od stava hindusa. Između ostalog se u knjizi Propovjednik kaže: “Žena je gorča od smrti”, a potom se dodaje: “Kod Boga je pravedan i dostojan onaj čovjek koji nema žene… Među hiljadu ljudi naći će se jedan dostojan i plemenit čovjek, ali među svim ženama svijeta ni jedna se žena ne može pronaći.”

Ni kod drugih naroda u svijetu ne može se naći ništa bolje od ovoga. Naprimjer, u kineskim poslovicama se između ostalog kaže: “Slušaj govor svoje žene, ali joj nikada ne povjeruj!” Jedna ruska poslovica kaže: “U tijelu deset žena nalazi se samo jedna duša.” Talijanska poslovica kaže: “Za pokornog i nepokornog konja potrebna je mamuza, a za dobru i lošu ženu potreban je štap.” Španska poslovica pak kaže: “Bježi od loše žene, dobro je udari i u nju se nikada ne pouzdaj!”

Svi zakoni Indije, Grčke i Rima, kao i današnji zakoni, tretirali su žene kao sluškinje i djecu. Između ostalog, u Manuovom zakonu se kaže: “Žena je u mlađoj dobi pokorna svome ocu, u mladosti svome mužu, u slučaju da ostane bez muža pokorna je svojim sinovima, a ako ne bude imala sinove, treba se pokoriti svojim rođacima. To znači da se ona ne može povjeriti samoj sebi.” Zakoni Rima i Grčke su bili isti. Primjera radi, u Rimu je čovjek imao potpunu i neograničenu vlast nad svojom suprugom. Ona je bila poput ropkinje koja u društvu nije imala nikakvu vrijednost i za ženu nije bilo drugog sudije osim njenog muža. Jedino je on bio vlasnik života i smrti žene. Prema grčkom zakonu, sa ženom se nije ništa bolje postupalo i za nju nisu bila predviđena nikakva prava i nasljedstvo.

Pored toga, drevni vjerozakoni i zakoni ženu su smatrali manjkavom u pogledu morala i razuma. Neki savremeni znanstvenici ovu manjkavost dokazali su kroz rasprave i predočili su određene argumente. Oni su pokušali dokazati da što više civilizacija ide naprijed, to se žena više vraća unazad (ukratko, žena u civilizacijskom napretku sa stanovišta razuma doživljava nazadovanje i pad).

Čitalac ne bi trebao pomisliti da budući da su Arapi poštivali svoje žene više nego i jedan drugi narod – da se oni nisu slagali sa drugima u vezi s vjerovanjem da je žena manjkava u pogledu razuma i morala. Naprotiv, Arapi su na povjerenje i odanost žena gledali sa velikom  dozom sumnje i skepticizma. Žena je u njihovim očima bila jedno malo, lijepo i provokativno biće koje čovjeka zabavlja i opsjeda, ali se čovjek nikada ne može osloniti ni pouzdati u nju. Veliki zakonodavac Indije, koji je živio dvije hiljade godina prije Poslanika islama, kaže: “Za dokazivanje nevjere i bluda žene sasvim je dovoljno da se ona osami sa nepoznatim čovjekom toliko vremena koliko je dovoljno da se skuha jaje.”

Iako je ovo vrijeme koje je Manu odredio za jednu ovako surovu i okrutnu presudu kratko, budući da istočnjaci ne dopuštaju ženi slobodu i da je prisiljavaju na život u okvirima zabranjenog porodičnog kruga (harema), jasno je da se i oni s njim u ovom pogledu i mišljenju slažu, i to ne zato što vjeruju da će čistota i čednost žene biti sačuvana u ograničenom području kućnih zidova i zidova harema, nego zbog toga što za svoju nakanu nisu pronašli bolji put i način ostvarenja. Analizirajući njihove narodne priče upadaju nam u oči takva vjerovanja. Naprimjer, kada čitate zadivljujuće priče Hiljadu i jedne noći, vidite da se njihov početak vrti oko prirode žene i njene egzistencijalne građe sklone nevjeri te ako je čak zatvoriš i u kristalni kafez i ako je bude nadzirao jedan ljubomorni genijalac, ona može, kada to poželi, prevariti čovjeka. S obzirom da istočnjaci po svojoj prirodi pažnju usmjeravaju na bit stvari, oni vjeruju da kao što je letenje dio prirode ptice, isto tako je i nevjera i prevara dio prirode žene, a budući da veliku pažnju poklanjaju čistoći svoga poroda i očinstvu (tj. da su im djeca začeta na dozvoljen način u braku i da im se zna biološki otac), da bi postigli ovaj cilj, koriste sve metode koje su im na raspolaganju.


 (Iz djela: Arapska civilizacija)

[1] En-Nisa, 23.

About the author

PoslanikIslama.com