Islam

AHDNAMA – REZULTAT VIŠESTOLJETNE PLURALIZACIJE MUSLIMANSKIH DRŽAVA

Written by PoslanikIslama.com

Bosanska_Krupa_Churches

Dr Enes Durmišević, redovni profesor

Pravni fakultet

Sarajevo

AHDNAMA – REZULTAT VIŠESTOLJETNE PLURALIZACIJE MUSLIMANSKIH DRŽAVA

(Sažetak)

Pola milenija Osmanlije su vladale ogromnim prostranstvima u kojima su živjele mnogobrojne i raznovrsne etničke i religijske skupine. Uprkos tome, takvo društvo je, za to vrijeme, veoma uspješno funkcioniralo. Svi podanici Carstva posjedovali su, po principu milleta, veoma visok stepen autonomije. Bilo je to pluralno društvo, koje je različitim zajednicama omogućavalo zajednički život bez velikih društvenih potresa, uz mogućnost relativnog napretka.

Ovaj religijski pluralizam rezultat je višestoljetne pluralizacije, muslimanskih država i društava, zasnovane na kur’anskom principu da „u vjeru nema prisile“. Ta norma je, praktično, kroz historiju muslimanskih društava očuvala, u većoj ili manjoj mjeri, mnogobrojne zajednice ili oaze pripadnika drugih religija i drugačijih svjetonazora. Naravno, ovaj temeljni islamski imperativ, kroz historiju muslimanskih država i društava, nije se uvijek do kraja poštovao, ali je rezultirao vjerskom pluralizacijom muslimanskih država i društava već skoro petnaest stoljeća islama.

Ahdnama, Mehmeda II Fatiha, izdana 28. maja 1463. godine, kojom je zajamčena bosanskim franjevcima sloboda vjerskog rada i sloboda vjeroispovijesti, samo je rezultat imperativne norme glavnih izvora islamskog učenja. Bila je to magna charta libertatis koju je primio fra Anđeo Zvizdović iz Fojnice, provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Ključne riječi: ahdnama, sultan Mehmed II Fatih, muslimanska država/društvo, pluralizam

Kada govorimo o ahdnami osmanskog sultana Mehmeda II Fatiha iz 1463. godine, koju je izdao provincijalu franjevačke provincije Bosne Srebrene, fra Anđelu Zvizdoviću u mjestu Milodražu kod Fojnice, neophodno je znati i poznavati društveno-političke, a posebno vjerske prilike u tadašnjoj Evropi. Bilo je to vrijeme progona muslimana i Jevreja iz Španije, vjerskih ratova (katolika i protestanata), krajnje vjerske isključivosti i eliminacije svakog racionalizma i mišljenja koje nije u skladu sa zvaničnom dogmom.

S druge strane, ovaj Fatihov akt rezultat je islamskog stava i višestoljetne prakse o položaju manjinskih zajednica u islamskoj državi. Taj akt „pokazuje toleranciju i moderno stajalište koje se nigdje drugdje nije moglo sresti, kakogod u sedmom stoljeću, tako ni hiljadu godina kasnije. Trebamo se samo prisjetiti udesa hugenota, salburških protestanata, ruskih Jevreja, andaluzijskih muslimana ili bosanskih muslimana u novije vrijeme. Efikasnost islamske zaštite manjina iskušavana je cvjetanjem života jevrejskih zajednica širom islamskog svijeta – od Magriba do Jemena i Istanbula – sve do dvadesetog stoljeća. Španski Jevreji, za koje muslimani poslije svega, nisu bili ništa novo, pobjegli su u turski Solun u koji su bili prognani na kraju petnaestog stoljeća.“1

Zahvaljujući ovakvom islamskom stavu i muslimanskoj višestoljetnoj praksi, multikulturalnost, i sve što uz nju ide; multikonfesionalnost, multietničnost i slično, koja se smatra vrijednošću modernog čovjeka, najprisutnija je na onim evropskim prostorima u kojima je bila prisutna osmanska vlast. Svi narodi pod osmanskom vlašću sačuvali su svoju kulturu, vjeru, jezik, običajnost; Grci, Bugari, Srbi, Crnogorci, Rumuni, Mađari, Hrvati, Bošnjaci, Albanci i drugi balkanski narodi. S druge strane, evropski kolonijalni gospodari od Aljaske do Ognjene zemlje u Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi, za samo jednu generaciju, uništili su kulturu, jezike i religije svih naroda na tom ogromnom prostoru. Danas su zvanični jezici, svih država na američkom kontinentu, jezici kolonizatora: engleski, francuski, španjolski i portugalski. Autohtona kultura, religija i jezici su nestali, a potomci autohtonih naroda mogu se sresti još samo u rezervatima. Njihovom prošlošću se ne bave historičari, jer skoro da nema nikakvih tragova o njihovom postojanju, i iz toga razloga jedino je preostalo da njihovu tradiciju i običaje istražuju samo kulturni antropolozi jer je, uglavnom, sve sistematski uništeno.

Tekst ahdname glasi:

On (tj. Bog) je jedini pomoćnik.

Mehmed, sin Murad-hanov, vazda pobjedonosan!

Zapovijed časnog, uzvišenog sultanskog nišana (znak) i svijetle carske tugre, osvajača svijeta, je slijedeće:

Ja, sultan Mehmed stavljam do znanja cijelom svijetu (svom puku i odličnicima) da se prema posjednicima ovog carskog fermana bosanskim kaluđerima pojavila moja velika milost, pa zapovijedam slijedeće:

Neka niko spomenutim (kaluđerima) i njihovim crkvama ne pravi smetnje i neka ih niko ne uznemiruje. Neka oni bezbrižno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli (pobjegli i otišli) neka su slobodni i sigurni. Neka dođu i neka bez straha stanuju u zemljama moga carstva. Neka se nastane u svojim manastirima i neka niko, ni moje visoko veličanstvo, ni iko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti iko od stanovnika moga carstva, – ne vrijeđa i ne uznemiruje spomenute. Neka im ne upada i neka ih ne ugrožava i ne vrijeđa ni njih ni njihove duše (živote), ni njihov imetak, niti njihove crkve. Isto tako neka im je dopušteno da dovedu čovjeka sa strane (iz tuđine) u zemlje moga carstva.

Zbog toga spomenutim veledušno podarujem carsku zapovijed i zaklinjem se slijedećim teškim zakletvama:

Tako mi Stvoritelja zemlje i neba, koji hrani sva stvorenja i tako mi sedam mushāfā,2 i tako mi našeg velikog vjerovjesnika (Muhammeda), i tako mi sablje koju pašem, – niko se neće protiviti ovome što je napisano sve dokle god mi oni budu služili, dok se budu pokoravali i dok budu odani mojoj zapovijedi.

Napisano 28. maja U stanu (mjestu) Milodraž.3

Osmanski model vlasti i upravljanja svojim podanicima, nemuslimanima, rezultat je temeljnog islamskog (kur’anskog) principa da „u vjeru nema prisile“.4 Ovu bezuvjetnu zabranu prisiljavanja, koja bi se odnosila na islamsko vjerovanje, podržavaju svi islamski pravnici, smatrajući da je prisila na vjerovanje, u bilo kakvim okolnostima, bez ikakve valjanosti. Religijska prisila je zabranjena, religijske rasprave moraju se voditi „mudrim i plemenitim riječima“, a posljedice takvih rasprava se prepuštaju Božijoj volji.

Uopće ne može biti slučajno da su španjolski Jevreji, nakon što ih je protjerala katolička vlast nakon rekonkviste, postali podanici Osmanskog carstva svojim vlastitim izborom, a ne osmanskim osvajanjem. Upravo će jevrejski izvori iz XVI stoljeća opisivati Osmansko carstvo kao „raj koji je došao nakon dugog vremena progona i torture. Ovakva slika Carstva je jaka i tokom idućih stoljeća“.5

Temeljni islamski imperativ da „u vjeru nema prisile“, predstavljao je, kroz cjelokupnu historiju muslimanskih država i društava, najprivlačniji argument svim potlačenima da prihvate novu religiju ili razlog da se ne suprotstavljaju muslimanskoj vlasti. Ovaj islamski princip/imperativ o nenametanju vjere silom, dodatno je bio privlačan za sve ugnjetene, pogotovo u vremenu kada je u Evropi važilo pravilo: „Cuius regio eius religio / Čija država (vlast), onoga i vjera“. To pravilo je djelimično ublaženo Nantskim ediktom iz 1598. godine, koji je trebao osigurati suživot između katolika i protestanata, i Vestfalskim mirom iz 1648. godine, nakon tridesetogodišnjeg vjerskog rata u kojem su učestvovale skoro sve evropske zemlje, a tek Francuskom buržoaskom revolucijom iz 1789. Godine nstaje njegovo ozbiljnije narušavanje.

Monoteizam, pravda i jednakost ljudi

Prema islamskim načelima osnovne odrednice pojavnog svijeta, historije i društvenog života uopće, su monoteizam (tawḥīd) i pravda (adālah). Tevhid vezuje sav stvoreni svijet za njegova Stvoritelja koji je izvorište svake (objavljene) vjere. Pravda predstavlja refleksiju monoteizma i ona je cilj, kako pojedinca tako i svake ljudske zajednice (ummah). Tevhid je stalni napor da se oslobodimo kulta društvenih i kulturnih mitova kao što su rasa, etnos, narod, nacija, država, stranka, klasa, socijalni sloj, jer vjerovanje u mitove rezultira vjerom u silu i nasilje kao apsolutnu istinu.

Ummet predstavlja organiziranu muslimansku političku zajednicu, oblik političke zajednice, koja se formira na načelu dogovora koji se mora poštovati. Ovakvo poimanje ummeta razumijeva se iz člana 1. i 2. Medinske povelje, koji i muslimane i nemuslimane (Jevreje, kršćane, čak i mnogobošce) tretira kao jedan ummet.

Član 1. – „Ova knjiga poslanika Muhammeda a.s. namijenjena je muminima i muslimanima Kurejšijama i Medinelijama i onima koji su im se prisajedinili/priključili i borili sa njima“ (Hāḏa kitābun min Muhammaddin Rasūl Allāh, min bayna al-muminīn wa al-muslimīn min Qurayš wa (Ahli) Yarib wa min tabi‘ahum fa laaqa bihim wa ğāhid ma‘a hum).

Član 2. – „Oni sačinjavaju jednu zajednicu (ummet) mimo ostalih ljudi (Annahum ummatun wāḥidatun min dūn an-nās).6

Ako se u tekstu spominju Ahli Yarib, dakle svi stanovnici Medine (Jesriba), među kojima ima muslimana, jevreja, kršćana pa i politeista (mušrika), sasvim je razumljivo da svi predstavljaju, po slovu povelje, jedan ummet. Dakle, Medinska povelja je na temelju pluralizma formirala jedno političko društvo, čime je spriječeno međusobno ubijanje i progon zbog različite vjerske, etničke, socijalne ili druge pripadnosti. Bio je to revolucionaran čin u uređenju ljudskih odnosa do tada; izjednačavanje svih ljudi kao Božijih stvorenja.

Medinska povelja je slika prvobitnog muslimanskog društva i njenog lidera. Sve ugovorne strane učestvuju u formiranju političkog društva i svaka zajednica ima vjersku i pravnu autonomiju , sve ih povezuje pravni akt, ugovor koji su potpisali svojom slobodnom voljom i na principu međusobnog dogovora i uvažavanja.

Neminovnost zajedničkog života nametala je potrebu poštovanja općih pravnih načela, dok su sve pojedinačne grupacije živjele po vlastitim običajima i vjeri.

Ukoliko na ovaj način posmatramo raznoliko medinsko društvo u vrijeme izdavanja povelje, zaključit ćemo da je povelja iznad Kur’ana, Tevrata, Evanđelja i običaja svih spomenutih zajednica. Jer, u protivnom, svi bi morali živjeti po pravilima jedne od ovih objavljenih knjiga, odnosno morali bi slijediti neko od vjerskih prava i mi ne bismo mogli govoriti o viševjerskoj koegzistenciji, nego o unilateralnosti medinskog društva. U tom slučaju postojala bi vjerska i svaka druga prisila, koju islam odbacuje, odnosno ne bismo mogli govoriti o višereligijskoj medinskoj zajednici i autonomnosti svake pojedinačne zajednice koje su učestvovale u pisanju i realizaciji Medinske povelje. Samo na takav način pripadnici drugih vjera, koji su živjeli sa muslimanima u Medini, nisu morali slijediti islamsko učenje niti živjeti po bilo kom njegovom pravilu, nego su slobodno živjeli, shodno svojim vjerskim, pravnim i političkim uvjerenjima. Na bazi općeg koncenzusa, učestvujući u potpisu i realizaciji Medinske povelje, sve vjerske zajednice u Medini predstavljaju subjekt i punopravni član medinske političke zajednice, dakle ummeta, koji na taj način pokazuje svoju pluralnost.

U svrhu istinske pluralnosti ummeta, država/režim ne smije imati bilo kakvo vjersko stajalište. Realizaciju općih društvenih obaveza vrše zajednička tijela formirana izborima, u modernoj državi, odnosno dogovorom, u medinskoj zajednici. Medinski pluralistički model srušili su jevreji, nezadovoljni participacijom u vlasti medinskog ummeta, želeći zamijeniti načelo participacije za načelo vladavine medinskim društvom.

Ova novonastala situacija, neizbježno vođena ka težnji za preuzimanjem političke vlasti, na način kasnije posebno karakterističan Muaviji, više je štetila muslimanima nego nemuslimanima. Nemuslimanske zajednice su i nakon toga nastavile sa svojim mirnim i slobodnim životom pod mehanizmima zaštite, koje je još Muhammed a. s. Zacrtao, dok je muslimansko društvo prolazilo kroz velike patnje i bilo primorano živjeti u nasilničkim okolnostima.“7

Prva muslimanska zajednica nije shvatana kao monolitno društvo u kojem je jedino preovladavao islam, nego je ona podrazumijevala i uključivala i jevreje, kršćane i sve stanovnike Medine. Ulazak u tu zajednicu bio je izraz slobodne volje svakog pojedinca i nije značio prihvatanje islama ako se radilo o nemuslimanima, nego „ulazak u miroljubive odnose u kojima se ideje slobodno izražavaju i gdje su ljudi slobodni da priznaju i da budu priznati. … Islamska država je bila jedina nejevrejska država u kojoj jevrej nije mogao da se dejudeizira ili da se porobi kao jevrej, protivno nalogu judaizma. Isto se primjenjivalo i na kršćane, hinduiste i budiste.“8

Ukoliko na ovaj način ummet poimamo kao rezultat svestranog sporazuma različitih zajednica, onda se nameće stav da on ne može biti prisiljen na prihvatanje zvaničnog državnog stava o tumačenju njegovog pravnog položaja, koliko god da su sva pravna tumačenja (mezhebi) važeća i legalna, metodološki ispravna i donešena u skladu sa općim načelima. Zvanično državno (službeno) tumačenje često nema vjerska niti pravna uporišta za svoj stav.

Prvobitna medinska zajednica, formirana Medinskom poveljom, bila je federacija autonomnih vjerskih zajednica, pri čemu je svaka od njih posjedovala svoje vlastite vjerske, društvene, političke i ekonomske institucije. Stoga je njen ustav (povelja) bio dovoljno širok kako bi osigurao modus vivendi u kom sve zajednice mogu živjeti u miru i koegzistenciji uz međusobno poštovanje.

Ummet je, prije svega, „moralni koncept o načinu na koji muslimani treba da postanu zajednica te kako muslimani treba da se odnose prema sebi, drugim društvima i svijetu prirode. To znači da ummet ne uključuje samo muslimane, nego i druge narode koji su potlačeni i bore se za pravdu. U tom smislu, korak ka sintezi napredak je ka primarnim značenjima i poruci islama kao moralnog i etičkog stava i uređenja svijeta, kao prostora miroljubive građanske kulture, partipacijskog nastojanja, te jednog holističkog načina saznavanja, postojanja i djelovanja.“9

Historija ljudskog roda prepuna je iskustava koja potvrđuju da prisila slijeđenja samo jedne religije državu čini teokratskom, odnosno totalitarnom. To znači da se jedan zvanični stav, o bilo kojoj pojavi u ljudskom društvu, nudi cjelokupnom društvu. Politički ideal islama je daleko kako od teokratske, tako i od totalitarne države, koje se najčešće pretvaraju u nasilničke i diktatorske sisteme. Međutim, historija muslimanskih država, a posebno muslimanskog svijeta danas, daleko je od ovog islamskog ideala. Islam, potpuno nepravedno, služi mnogim nedemokratskim i despotskim režimima u muslimanskom svijetu kao zaklon za njihovu antiislamsku praksu.

Društveno predstavlja bit islama i u potpunosti je dominantno u odnosu na lično/personalno, koje je također preduvjet za društveno. Ljudski karakter je iskrivljen ukoliko se zadovoljava samo personalnim i ukoliko se ne transcendira u društveno (socijalno). Sve ljudske vrijednosti islam smatra bezvrijednim, bolje reći ispraznim, ukoliko efektivno ne doprinose povećanju dobra i koristi cjelokupnom društvu. Islam je aktivna vjera čiji je aktivizam javan i društven, dok je namjera personalna koja se kreće u okviru savjesti.

Prisila i nedostatak slobode rađaju licemjere

Veliki muslimanski učenjak, prevodilac Kur’āna, konvertit, Muhammed Asad (ranije, Leopold Weiss, umro 1992), ovako objašnjava islamski koncept religijske tolerancije:

Jedan od temeljnih principa islama je da se svakoj religiji, čija je žarišna tačka vjerovanje u Boga, mora ukazati puno poštovanje bez obzira koliko se neko može ne slagati sa njenim posebnim doktrinama. Prema tome, muslimani imaju obavezu poštovati i štititi bilo koji hram posvećen Bogu, bilo da je to džamija, crkva ili sinagoga. Svaki pokušaj sprječavanja sljedbenika neke druge vjere da obožavaju Boga u skladu sa vlastitim nebeskim svjetlom Kur’ān osuđuje kao svetogrđe. Očita ilustracija ovog principa dolazi od Poslanikovog postupka sa izaslanstvom nedžranskih kršćana u desetoj hidžretskoj godini. Dopušten im je slobodan pristup u Poslanikovu džamiju, i sa njegovim punim pristankom oni su obavljali svoj religiozni ritual iako je njihovo obožavanje Isusa kao “Božijeg sina“ i Marije kao „Božije majke“ u temeljnoj suprotnosti s islamskim vjerovanjem“.10

Zabrana nametanja vjere/uvjerenja prisilom, nameće potrebu dijaloga. Razgovor ili dijalog podrazumijeva odbacivanje svakog nasilja i prinude. Dijalog je istinski obrat u načinu rješavanja neslaganja, sporova i sukoba među ljudima, kojeg ljudi često nisu svjesni, a koji je spasonosan. Dijalog izvodi ljude iz svijeta nasilja i uvodi ih u svijet slobode. Čovjek koji je u dijalogu sa drugim čovjekom u potrazi je za istinom o obojici. U dijalogu niko ne gubi, a svi dobivaju, jer istina, sloboda i dobrota dobivaju na vrijednosti (kvalitetu) kada se dijele među ljudima. Duhovne vrijednosti se uvećavaju kada se dijele među ljudima, kod njih ne vrijede ekonomska načela raspodjele dobara. Društva koja u sebi ne razvijaju ideju dijaloga i tolerancije nemaju budućnost. Živjeti znači voditi dijalog/razgovor, ali ne samo sa sebi sličnima, već sa onima koji se razlikuju od nas, samo od njih možemo naučiti i dobiti nešto novo. Obrazovanjem i odgojem za dijalog i toleranciju stičemo svijest da je svaki čovjek naše ogledalo a ne naš neprijatelj. „Čovjek je čovjeku ogledalo“, kaže Poslanik islama. Iz tog razloga su muslimanska društva, u načelu, slijedila kur’anski princip poziva na dijalog:

O, sljedbenici ranijih Objava, okupimo se oko jednog načela koje je i nama i vama zajedničko: Mi ćemo slušati samo Boga, i nećemo prihvatiti ljudska bića kao naše gospodare, pored Boga! A ako oni odbiju, onda recite: ‘Svjedočite da smo mi oni koji su Njemu predani!'“11

Zaista: kršćani i židovi mogli su u srednjovjekovnom islamskom svijetu jamačno slobodnije prakticirati svoju religiju nego u mnogim totalitarnim državama današnjice. A razlika prema kršćanskom srednjem vijeku je eklatantna. Pogromi su bili razmjerno rijetki, i u njima se čovjek teško mogao osjećati pravednim. Jer, oni ne samo da su bili za moralnu osudu, nego su i juridički gledano bili nepravedni; a budući da je zakon što ga se kršilo bio božanski Zakon, pogromi su bili i grijeh.“12

Potpuno je očito da vlastita vjera neće postati istinska, jača, vrijednija, ako se tvrdi da su tuđe vjere neistinite ili manje autentične.

S druge strane, historija svjedoči da prisila u vjerovanju, nametanje bilo kakvih pogleda i shvatanja na svijet i život, stvara licemjere, u ovom slučaju licemjerne vjernike, koji su, prema kur’anskom tekstu, u istoj kategoriji kao i oni koji negiraju Boga: „Zaista će licemjeri biti na samom dnu Vatre (pakla, nap. E. D.) …“13 Prisiljena osoba na neko uvjerenje duboko u sebi negira to isto uvjerenje, jer onaj koji je prisiljava ne može prozrijeti njegovu iskrenost ili samo formalno prihvatanje uvjerenja, dok sama prisila traje ili utilitarnost zahtjeva. Uostalom, svaka generacija, pa i naša, biva svakodnevno svjedokom ljudskog licemjerja, vjerskog, političkog i svakog drugog. Za licemjere uvjerenja su kao i košulje, mogu se svakodnevno mijenjati, shodno potrebama, odnosno ličnim interesima. Ideali i viši ciljevi su iracionalni i potpuno nepotrebni, jer samo opterećuju savjest, iako licemjeri nisu na per tû sa savješću.

Prisila, pogotovo u oblasti religije, rađa licemjere (munafike), koji su, po islamskom učenju, osuđeni kao veliki griješnici. Poslanik islama tvrdi da je „vjera iskrenost“. Vjera je ljudska sloboda, potpuno slobodan izbor. Stoga, svako prisiljavanje nekog ko ne vjeruje predstavlja, po islamskom učenju, veliki grijeh:

… Svakome od vas Mi smo odredili (različit) zakon i način života. A da je Allah htio, On vas je mogao učiniti jednom jedinom zajednicom: ali (On je htio drugačije) da bi vas iskušao onim što vam dariva. Natječite se, zato, u vršenju dobrih djela! Allahu se svi morate vratiti, a onda će vam On, uistinu, objasniti sve u čemu ste se razlikovali!“14

Ili još eksplicitnije, Kur’ān naglašava ljudsku slobodu u izboru „načina života“:

I reci: „Istina (je sada došla) od Uzdržavatelja vašeg: neka, onda, onaj ko hoće vjeruje u Nju, a neka je onaj ko hoće odbaci.“15

Prisila u vjerovanju je besplodan posao i beznadan poduhvat, jer ni Bog to ne želi:

I (tako je to:) da je tvoj Uzdržavatelj tako htio, svi oni koji žive na zemlji sigurno bi

dosegli vjerovanje, svi!“ Da li onda, misliš da bi ti mogao prisiliti ljude da vjeruju?“16

Zahtjev za tolerantnošću, odnosi se na muslimane same, ali i na odnose muslimana sa nemuslimanima, jer svako treba voditi brigu da ono što je pravedno i ispravno provodi u vlastitom životu, ali i u ambijentu i društvu u kojem živi. Islamska država odnosi se prema „sljedbenicima Knjige“ provodeći moto: „Oni imaju naša prava i zaduženi su našim dužnostima“.

Historijskim razvitkom muslimanskih država i društava, položaj nemuslimana bio je određen zakonskim propisima, ali i voljom pojedinaca na vlasti i njihovim interesima. Emevijska dinastija je bila veoma fleksibilna prema svojim jevrejskim i kršćanskim podanicima, dok je slijedeća, abasijska, bila poprilično strožija. Muslimanska vlast u Endelusu, današnjoj Španiji, iznjedrila je, modernim rječnikom kazano, uzorno multireligijsko/multikonfesionalno i multietničko društvo u pravom smislu riječi.

Ograničenja su obuhvatala određene zabrane u vezi sa odijevanjem, jahanjem životinja, nošenjem oružja i izgradnjom zgrada i bogomolja. „Druga ograničenja su, pak varirala shodno okolnostima. Sve u svemu, stiče se utisak da su ta ograničenja više zanemarivana nego što su provođena.“17

Naravno, status nemuslimana se mijenjao u zavisnosti od moći islamske države. Tada su strožije primijenjivani zakoni, a ponekad je dolazilo i do neke vrste diskriminacije. To se pogotovo dešavalo u vrijeme križarskih ratova i doba kolonijalizma i ekspanzije evropskih kršćanskih zemalja na prostore muslimanskog svijeta.

Prije izdavanja ahdname fra Anđelu Zvizdoviću, Mehmed II Fatih je prilikom osvojenja Konstantinopolja 1453. godine, također, izdao povelju Genadiju, vođi grčke pravoslavne patrijaršije i s njim sklopio sporazum koji se odnosio na sve pripadnike ove crkve. Taj sporazum nije sačuvan, ali je sačuvan onaj sa zimijama na Galati, u kom se kaže da „se u njihove crkve neće dirati, da se neće pretvarati u džamije, da će imati slobodu u izvršavanju vjerskih dužnosti i da nijedan zimija neće biti prisiljen da pređe na islam. U beratu izdatom mitropolitu u istom ovome periodu dozvoljava se duhovnim vođama da svoje dužnosti nastave obavljati na isti način kako su to činili do ovoga vremena.“18

Na ovaj način nemuslimani su sticali pravnu i sudsku autonomiju, na čijem čelu su stajali vjerski poglavari, postajući istovremeno i vjerski i pravni predstavnici svojih zajednica. Garancija duhovne autonomije obuhvata pravo na vlastitu vjeru, vršenje svojih obreda i lični status, i to sve proističe iz islamskog univerzalizma koji je utemeljen na monoteističkom vjerskom kontinuitetu koji se obraća cijelom čovječanstvu. Islam je definirao ljudska bića kao pripadnike različitih vjerskih skupina. Oni koji nisu bili muslimani klasificirani su kao članovi njihovih vjerskih zajednica koje su sačinjavale zajednice sa punom autonomijom u okvirima islamskoga zakona.

Mehmed – Bogu zahvalni i Anđeo – Božiji sluga: susret u istom

Na prvi pogled, na Milodražu su se sreli moćni Mehmed II Fatih i „nemoćni“ vođa jedne relativno male zajednice u tadašnjoj Bosni. Fra Anđeo Zvizdović predvodio je franjevce Bosne Srebrene, koje je katolička crkva, u to doba, prepustila njihovoj sudbini. Međutim, stvari tako izgledaju samo na prvi pogled.

Franjevački red formirao je Franjo Asiški (1182-1226). Njihov dolazak u Bosnu krajem XIII stoljeća vezan je za neuspjeh misije jednog drugog reda, reda dominikanaca. Filozofija djelovanja franjevaca propisana je „Pravilima sv. Franje Asiškog“ i letimičan pogled u ova pravila objasnit će zašto su franjevci, tamo gdje su djelovali, imali uspjeha. Jedno od pravila sv. Franje glasi:

A ministri ne smiju nikome dopustiti da ide, osim onima koje budu smatrali sposobnim za poslanje. Sposobnost se prosuđuje po kvaliteti osobnog života: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.

Neka budu blagi, miroljubivi i čedni, skromni i ponizni, govoreći uljudno sa svakim kako se dolikuje.“19 Dakle, mudra i pastirska riječ koju su prakticirali franjevci, poručila je rezultate.

Knjiga koju Fatih slijedi, kaže:

Pozivaj na put Uzdržavatelja svoga mudrošću i lijepim savjetom i raspravljaj s njima na najprijazniji način; jer zaista tvoj Uzdržavatelj najbolje zna ko zastranjuje s puta Njegova, i On najbolje zna one koji su upućeni!“20

Ili: „I ne raspravljajte sa sljedbenicima ranije Objave drugačije osim na najprijazniji način – ukoliko to nisu takvi od njih koji su uporni u zločiniteljstvu – i recite: „Mi vjerujemo u ono čime smo obdareni sa Plemenitih Visina kao i u ono čime ste vi obdareni: jer naš Bog i vaš Bog je jedan te isti, i Njemu smo (svi) predani.“21

Veliki je broj kur’anskih ajeta, a također i hadisa koji pozivaju na „mudru“ riječ, dijalog, toleranciju, a posebno na vlastiti primjer prilikom ispovijedanja vlastite vjere, uvjerenja ili stava. Slično nalazimo u praksi bosanskih franjevaca:

Bosonogi fratri, koji nisu primali novca, koji su živjeli čistim životom, povezani ljubavlju i veseljem između sebe, koji nisu išli za čašću i priznanjem.“22

A Uzvišeni Kur’ān strahovito žigoše licemjerstvo, neusklađenost vlastitih riječi i vlastitih djela:

O, vi koji ste dosegli vjerovanje, zašto jedno govorite, a drugo radite? U Allahovim očima odvratno je da govorite ono što ne činite!“23

Veliki je broj kur’anskih ajeta/rečenica koji, kada se obraćaju muslimanima (značenje riječi muslim je onaj koji je bezuvjetno predan Bogu), počinju sa „… vi koji vjerujete i činite dobra djela…“. Vjera ili uvjerenje bez svoje realizacije u pojavnom/materijalnom svijetu je bezvrijedna. S druge strane, islamski svjetonazor i islamska etika poštuje „drugog“, ono što „drugi“ jest i u što vjeruje, razvijajući samokritički duh koji će moći objektivno vidjeti tog „drugoga“.

Poslanik islama kaže da „prvo treba sebi dati savjet, a onda ljudima“ i „da je najbolji čovjek onaj koji najviše koristi ljudima a da je istovremeno najgori onaj čovjek koji najviše šteti ljudima.“

Znao je veliki Fatih da „kršćani i Židovi u islamskom svijetu nisu bili stranci; uvijek su, historijski gledano, bili starosjedioci, bitno dulje naseljeni u tim krajevima od muslimana. Govorili su sa muslimanima isti jezik i s njima sudjelovali u istoj kulturi.“24

Ako se imaju u vidu historijski dokumenti koji dokazuju da je osmanski sultan Mehmed II Fatih bio i mistik (sufija), onda je susret na Milodražu i njegov ishod u potpunosti razumljiv. Franjevačka maksima, djelovati secundum loca et tempore (u skladu sa prilikama mjesta i vremena) u potpunosti korespondira sa svom filozofijom i tradicijom islama. Mnogi muslimanski učenjaci i državnici kroz historiju muslimanskih država i društava, tumačeći i primjenjujući Božiju poruku, razumijevajući stvarnost svijeta i univerzalne principe u Božijoj objavi, bili su svjesni ljudskog i društvenog konteksta i vremena u kojem su živjeli. Takav pristup rezultirao je usponom islamske civilizacije i vrhunskim rezultatima na svim poljima ljudske djelatnosti jer su sasvim sigurno znali da univerzalno, mogli bismo ovdje kazati sve ono što je od Boga dato, nikada nije monopol jednog naroda, kulture ili civilizacije i ono se može jedino izraziti „u zajedničkim vrijednostima i hraniti se historijskim iskustvom različitih društava, religija i kultura.“25

To je vrlo upečatljivo shvatio i prezentirao i veliki Gazi Husrev-beg u svojoj vakufnami o utemeljenju svoje velike medrese 1537. godine u Sarajevu, kada je propisujući obavezu izučavanja određenih naučnih disciplina u njoj, naglasio potrebu izučavanja „i ostalog što bude iziskivao običaj i mjesto“.26

Naravno da ne smijemo glorificirati položaj nemuslimana u muslimanskim državama i društvima, jer su islamski univerzalni principi o poštovanju „drugog“ nerijetko bili narušavani iz raznih razloga (žudnjom za moći, ljudskom pohlepom, mržnjom, itd.). Da bismo objektivno mogli sagledavati „druge“, njihov život i tradiciju, neophodno je stalno razvijati vlastiti samokritički duh i nikada ne porediti „naše ideale“ sa „njihovom praksom“.

Bosanski franjevci su stoljećima, pod osmanskom vlašću propovijedali svoja ubjeđenja šireći teritoriju svoje Bosne Srebrene kako se širilo i Osmansko carstvo na Balkanu. To najbolje pokazuju stihovi koji su zabilježeni u hronikama bosanskih franjevaca:

Kud god Turčin s ćordom

Tuda fratar s torbom.“27

Svakodnevni život u osmanskoj Bosni rezultirao je i idealima svih egzistirajućih vjera u tadašnjoj Bosni, koji su se realizirali među običnim, „malim“ ljudima:

Ej, Turčine, za nevolju kume;

A ti Vlaše za nevolju brate!“28

Uprkos nacionalističkoj historiografiji, hronike bilježe i veoma principijelne stavove prema nemuslimanima određenih osmanskih velikodostojnika. Tako je zabilježen stih o pravednom bosanskom valiji (1752-1762), velikom vakifu (ktitoru) širom Bosanskog pašaluka, Mehmed-paši Kukavici, za koga mnogi historičari tvrde da je porijeklom iz Foče:

Bre u zdraviu Mehmed-paše,

Kriva suda ne bijaše“.29

S obzirom na to da je ovaj simpozij organiziran povodom tradicionalne organizacije „Musalle“, koja je posvećena dolasku Mehmeda II Fatiha u Kamengrad 1463. godine, gdje je na otvorenom obavio džumu namaz, potrebno je spomenuti da franjevačke hronike spominju uglednog franjevca fra Andriju Tomasovića Kamengrađanina iz ovog kraja, što mu i ime govori, u prvoj polovini XVII stoljeća (oko 1630. godine). Dakle, franjevci u okrilju Osmanskog carstva nastavljaju svoju misiju, upravo zahvaljujući toleranciji Mehmeda II Fatiha i mudrosti fra Anđela Zvizdovića.

1 Murad Hofmann, Islam kao alternativa, Bemust, Zenica, 1996, 204.

2 Izraz „sedam mushafa“ znači ovdje sedam prvih prepisa Kur’āna koje je treći halifa Osman nakon kodifikacije Kur’āna dao prepisati i poslati u razne krajeve tadašnje muslimanske države da služe kao izvornik, a da se svi ostali primjerci spale.

3 Hazim Šabanović, Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine XV stoljeća, Istorisko-pravni zbornik, br. 2, Sarajevo, 1949, str. 204 –205.

4 „Ne smije biti prisiljavanja u vjeru!“ Poruka Kur’ana, prijevod i komentar: Muhammed Asad, El-Kalem, Sarajevo, 2004., 56. (II sura/poglavlje, 256. ajet/rečenica). Ako bi slobodnije pokušali eksplicirati ovaj kur’ānski ajet/rečenicu moglo bi se kazati slijedeće: Riječ ’ikrāh (prisila) je navedena u akuzativu kojoj prethodi čestica (čestica za negiranje vrste). Gramatički bi bilo potpuno korektno da prethodna riječ bude u nominativu. Sa akuzativom sa naglašava negacija, pa bismo slobodnije i naglašenije mogli prevesti: „(Ama, bolan) nema nikakve prisile u vjeru!“

5 Benjamin Braude i Bernard Lewis, Kršćani i jevreji u Osmanskoj carevini – Funkcioniranje jednog pluralnog društva, CNS, Sarajevo, 2007, str.51.

6 Izvornik Medinske povelje, u: Ljudska prava u kontekstu islamsk- zapadne debate, Pravni centar Fond Otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1966, str. 290.

7 Ali Bulač, Islam i demokracija – teokracija i totalitarizam, NIPP Ljiljan, Sarajevo – Ljubljana, 1995, str. 13.

8 Isma‘il R. Al Faruqi, Tevhid – njegove implikacije na mišljenje i život, El-Kalem i CNS, Sarajevo, 2008, str.52 – 53.

9 Ziauddin Sardar, O islamu, nauci i budućnosti, CNS, Sarajevo, 2015, str.37.

10 Poruka Kur’ana, 24.

11 Poruka Kur’ana, 74. (III sura, 64. ajet).

12 Hans Küng, Josef van Ess, Heinrich von Stietencron i Heinz Bechert, Kršćanstvo i svjetske religije, Uvod u dijalog s islamom, hinduizmom i budizmom, Naprijed, Zagreb, 1994, str. 99.

13 Isto, str. 127. (IV sura, 145. ajet).

14 Poruka Kur’ana, str. 149. (V sura, 48. ajet).

15 Isto, str. 436. (XVIII sura, 29. ajet).

16 Isto, str. 299. (X sura, 99. ajet).

17 Benjamin Braude i Bernard Lewis, Kršćani i jevreji u Osmanskoj carevini – Funkcioniranje jednog pluralnog društva, str.15.

18 Historija osmanske države i civilizacije I (priredio Ekmeleddin Ihsanoğlu), IRCICA, Istanbul i Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004., str. 575.

19 Anđelko Barun, Svjedoci i učitelji – Povijest franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb, 2003, str. 83.

20 Poruka Kur’ana, 407. (XVI sura, 125. ajet).

21 Poruka Kur’ana, 609. (XXIX sura, 46. ajet).

22 Ignacije Gavran, Suputnici bosanske povijesti, Sedam stoljeća bosanskih franjevaca, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1990, str. 30.

23 Poruka Kur’ana, 871. (LXI sura, 2. i 3. ajet).

24 Hans Küng, Josef van Ess, Heinrich von Stietencron i Heinz Bechert, Kršćanstvo i svjetske religije, Uvod u dijalog s islamom, hinduizmom i budizmom, str. 99.

25 Tariq Ramadan, Radikalna reforma: islamska etika i oslobođenje, CNS i El-Kalem, Sarajevo, 2011, str. 168.

26 Spomenica Gazi Husrevbegove četiristo-godišnjice, Sarajevo, 1932., XXXIII.

27 Julijan Jelenić, Kultura i bosanski franjevci (fototip izdanja iz 1912.), Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 126.

28 Isto, str. 191.

29 Isto, str. 205.

About the author

PoslanikIslama.com