Islam Tekstovi

FOJNIČKA AHDNAMA U KONTEKSTU POSLIJERATNOG POMIRENJA U BOSNI I HERCEGOVINI

Written by PoslanikIslama.com

 autor: fra. Ivo MARKOVIĆ

11755883_788297524617488_5625318086372027444_n

 

Prigodom 550. obljetnice Fojničke ahdname 2013. napisani su brojni tekstovi znanstvene i ideološke propagandne provenijencije osobito u kontekstu bošnjačko-hrvatskog sukoba u ratu 1992-1995. i poslijeratnoj politici i pomirenju. U članku su analizirani stavovi Bošnjaka, Hrvata i bosanskih franjevaca i njihovi ideološki okviri i konteksti u koje stavljaju i iz kojih interpretiraju Fojničku ahdnamu. Nacionalne ideologije i glavnina povijesne znanosti previđaju duhovnu franjevačku pozadinu iz koje je djelovao fra Anđeo Zvizdović i koja je temelj i tajna 700-godišnjeg trajanja bosanskih franjevaca u Bosni. Ideologizirane nacionalne interpretacije ahdname ukazuju na bolesno stanje bosanskohercegovačkog društva koje klizi u tromost fundamentalizma, s opasnošću da završi u fanatizmu i čak u fanatičnom terorizmu u uvjetima trajnije izloženosti stanovništva ambijentu straha.

 

Ključne riječi: ahdnama, Bošnjaci, bosanski franjevci, fundamentalizam, Hrvati, ideologija, islamofobija, kristijanofobija, međureligijski odnosi, mir, nacionalizam, pomirenje, propaganda, rat, religija, sukob

 

Kontekst 550. obljetnice Fojničke ahdname

Rasprave o Fojničkoj ahdnami prigodom obilježavanja 550. obljetnice njezina izdavanja 2013-2014. više su reflektirale stanje duha i kulturu sjećanja u poratnoj BiH i različite poglede na povijesne odrednice sadašnjega trenutka, nego što su jedva malo mogle osvijetliti povijesnu važnost, politički i religiozni kontekst Ahdname, a u svoj toj konfliktnosti pogleda na Ahdnamu najlošije su shvaćeni primatelji Ahdname, bosanski franjevci. Konfliktni kontekst poratne BiH svaku raspravu ideologizira, oduzima joj znanstveni karakter i instrumentalizira je u političkoj borbi, pa tako i u raspravama o Ahdnami jedva su poneki vrli znanstvenici uspjeli ostati na visini svoje profesije a da se ne kontaminiraju okruženjem. No, svakako nisu nimalo nevažne te ideologije niti njihovo shvaćanje Ahdname, ne samo za društvene procese liječenja i pomirenja u BiH nego i za povijesni odjek i utjecaj Ahdname. Interpretacije Fojničke ahdname razvrstavaju se po etničko-ideološkom pristupu: bošnjačke, hrvatske i bosanskofranjevačke.

Suvremeni svjetski kontekst interpretacija Ahdname doslovce je zastrašujući zbog porasta religijski motiviranog nasilja u suvremenom svijetu koje zbog terorističkih djela dovodi naš svijet na rub sukoba civilizacija. Ono što bošnjačkomuslimanske interpretacije Ahdname stavlja u obrambeni položaj jesu optužbe da je sav suvremeni terorizam islamski motiviran, da su svi teroristi muslimani, pa se taj terorizam naziva islamskim, iako se radi o političkoj zloporabi religije, ovdje konkretno islama, a takvih fenomena puna je ljudska povijest. Nije to dakle ništa novo, niti je religijsko nasilje samo islamsko. U Srebrenici je 1995. počinjen jedini genocid nakon Drugog  svjetskoga rata upravo nad muslimanima, svježe je sjećanje na nasilje između katolika i protestanata u Irskoj. Zapravo, sva granična područja susreta religija dišu nasiljem. Rat u BiH 1992-1995. u svojoj osnovi bio je rat između kršćanstva i islama, rat u Čečeniji  rat je između pravoslavlja i islama, sukobi u Indiji između hindusa i muslimana. Vatikan službeno tvrdi da je danas kršćanstvo najprogonjenija religija na svijetu jer je više od 200 miliona kršćana u islamskim zemljama  ugroženo.[1] Posljednjih godina u svijetu se vodi oko 35 ratova, a religije su više ili manje uvučene u 21 rat i to je trenutno mahom islam.[2] Pogled u povijest zapljusne nas mnoštvom nasilja povezanog s religijama, progon vještica, sukobi kršćana i muslimana, međukršćanski i međumuslimanski ratovi, pad Konstantinopola, izgoni muslimana i židova iz Španjolske, a ako se ode još dublje, nailazi se na žrtvovanje ljudi, djece itd. Nesporno je da trenutno islamofobija raste u gotovo svim neislamskim zemljama, osobito onima koje se zovu zapadnim i kršćanskim, i da nije lako biti musliman u tome svijetu. S druge strane, i službeni Vatikan i kancelarka SR Njemačke Angela Merkel tvrde da je danas „kršćanstvo najprogonjenija religija na svijetu“.[3] Opravdano je tvrditi da je kristijanofobija po rezultatima jednako opasan suvremeni fenomen kao islamofobija.[4] Normalno je da se sve te kontroverze suvremenih odnosa kršćanske i islamske civilizacije reflektiraju na suvremene interpretacije Fojničke ahdname, pogotovu nakon ratne katastrofe 1991-1995. i nastavka toga rata političkim sredstvima.

Ahdnama (arapski ‘ahd  ‘jamstvo’ + perzijski nāme  ‘dokument’) osmanska je povelja jamstva, a u zapadnim se zemljama prevodila kao kapitulacija, tj. bezuvjetna predaja pobjedniku, „formalno je međunarodno ugovorno pravo, ugovor između sultana i neislamskih partnera, bilo da se radilo o međudržavnim ugovorima ili pak ugovorima s neislamskim podanicima Osmanskog carstva“.[5] Ahdnamama je uređivan status stranih trgovaca u Osmanskom carstvu, zatim vazalni odnosi onih zemalja koje su došle u sferu osmanske vlasti, u zemljama koje su Osmanlije u cijelosti podvrgli svojoj vlasti poput Bosne, ahdnamama su legalizirani boravak i djelatnost pojedinih neislamskih grupa kao što su pučanstvo pojedinih gradova, židovske zajednice, katolički trgovci. Ahdname su također sadržavale više ili manje i ekonomske povlastice.[6] Fojničku ahdnamu dao je sultan Mehmed el-Fatih II bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću 28. svibnja 1463. na polju Milodraž kod Visokog, a naziva se Fojnička zato što se čuva u Franjevačkom samostanu u Fojnici.[7]

Bošnjačke interpretacije ahdname

Bošnjačke interpretacije Fojničke ahdname nastoje, s jedne strane, biti znanstvene, primjerice, Fikret Karčić odmjereno tvrdi da „s obzirom na prilike u 15. vijeku, Ahdnama predstavlja visoke standarde zaštite slobode i temeljnih prava čovjeka“.[8] Historija.ba, Internet enciklopedija, neka vrsta ambiciozne bošnjačke enciklopedije, za Ahdnamu kaže da je fra Anđeo Zvizdović od sultana El-Fatiha „zatražio zaštitu za franjevce i bosanske katolike (…) pod svoju zaštitu stavi bosanske katolike i da garancije za one koji su izbjegli da se mogu slobodno vratiti. Ova ahdnama kao pravni akt  ne može se staviti u istu ravan s Međunarodnom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. godine, ali ona predstavlja izuzetan instrument pravne zaštite drugog i drugačijeg, u skladu s tolerantnim stavom muslimanske države prema pripadnicima. Ovakvih dokumenata u to doba u Evropi i nema. Oni koji više stotina godina kasnije nastadoše (u doba Francuske buržoazijske revolucije), rezultat su pokušaja sekularne države da preko zaštite ljudskih prava riješi političke probleme. Oni su dakle, rezultat političkog pragmatizma a ne životne filozofije ili vjerskog ubjeđenja kakav prevladavaše kod sultana.“[9] Dakle, unatoč nekim netočnim podacima – da Ahdnama daje garancije ne samo franjevcima, nego i svim katolicima, očito da ova interpretacija nastoji ostati znanstveno korektna.

S druge strane, bošnjačke interpretacije Ahdname nastoje očuvati objektivan znanstveni stil, međutim, ne uspijevaju pod pritiskom aktualnih političkih potreba, prije svega, potrebe za afirmacijom nacionalnog identiteta i obrambenih potreba dokazivanja civilizacijske zrelosti u sučeljenju sa zapadnom kršćanskom i sekularnom civilizacijom koja ih gura u osjećaj inferiornosti. To potvrđuje Mustafa Imamović kada tvrdi da je „do tada u BiH pretežno živjela amorfna seljačka masa za koju se smatralo da je pripadala bogumilskoj vjeri. Popularno mišljenje među Bošnjacima je da su potomci bogumila i da su u trenutku osvajanja BiH kada je sultan Fatih došao, svi masovno prihvatili islam, jer su masovno bili izloženi napadima crkve.“[10]

Mnoge bošnjačke interpretacije Ahdname idealiziraju kontekst iz perspektive suvremenih potreba, primjerice: „Uz davanje i garantovanje najviših prava i sloboda, o čemu nam neizbrisivo svjedoče riječi, zapisane još prije 1552. godine, baš na mjestu Milodraž u Glasovitoj AHDNAMI humajun, koja je pred nama i u kojoj se nedvosmisleno kaže da su svi slobodni i da bez straha žive, a da Sultan lično, u kojoj se svima zapovijeda, svim vezirima i svim velikašima da moraju poštovati sve stanovnike na svim teritorijama Carstva, bez razlike što oni nisu sljedbenici Islama, pa čak i da su slobodni koga god hoće i iz tuđine, da mogu dovesti u zemlje Carstva, što ni najmodernije međunarodne konvencije nisu u stanju da obezbijede čak ni u državama EU i NATO, a kamoli u manje demokratskim državama Svijeta.“[11] Srećko Džaja za tako ideologizirane interpretacije kaže: „Tako bošnjački interpretatori pokazuju veliku sklonost prema idealizacijama muslimanske ili bošnjačke sastavnice u kojoj osmansko razdoblje bh. prošlosti ima središnje značenje. U duhu tih idealizacija vadi se i Ahdnama bosanskih franjevaca iz pravnog sustava u kojemu je nastala (a to je međunarodno ugovorno pravo na islamski način) i prenosi u moderni pravni sustav o ljudskim pravima koja proglašavaju sve ljude ravnopravnima bez obzira na vjeru, rasu, nacionalnu pripadnost.“[12] Slično Dubravko Lovrenović komentira takve interpretacije Ahdname: „Smiješno je Ahdnamu uspoređivati s engleskom Magna charta libertatum iz 1215. godine (feudalni ugovor o odnosima kralja i feudalnog plemstva), jer su im društveni, politički i povijesni konteksti neusporedivi. Smiješno i neistinito je o njoj govoriti i iz aspekta ljudskih prava, naprosto zato što je koncept ljudskih prava nešto što je nastalo tek u modernom vremenu nakon epohalnoga procesa laicizacije i emancipacije individue u zapadnom građanskom društvu.“[13]

Hrvatske interpretacije Fojničke ahdname

Hrvatske interpretacije Fojničke ahdname također s jedne strane nastoje biti znanstvene, međutim, redovito u tim interpretacijama ostaje dojam da se tu radi o nečemu što je strano, što je nešto drugo, to su „oni“ tamo, to je nešto što je ovdje došlo, zalutalo, i što je nekompatibilno s ovim prostorom. Hrvatska enciklopedija kaže da je Ahdnama „povelja kojom je sultan prilikom osvajanja Bosne dao pravo franjevcima da slobodno obavljaju vjersku službu. Franjevci su po tom ugovoru priznali sultana za svojega gospodara, a zauzvrat su dobili slobodu vjere i djelovanja. Formom, sadržajem i osobnom prisegom Ahdnama je imala snagu međunarodnoga ugovora.“[14] Proleksis enciklopedija, također hrvatska, pak kaže da je Ahdnama „politički ugovor između Osmanskoga Carstva i nekih europskih država, gradova i sl. Tako je sklopljeno nekoliko ahdnama s Mletačkom Republikom, godine 1458. s Dubrovnikom, 1463. ili 1464. s bosanskim franjevcima (riječ je zapravo o ugovoru prema kojemu franjevci priznaju sultana za svojega gospodara, a zauzvrat dobivaju slobodu vjere i djelovanja).“[15]

Zanimljivo kako Fojničku ahdnamu, očito u duhu „hrvatskoga cvijeća“ s dodvorničkim dodacima kojih nema u Ahdnami i naglaskom sukoba s grčkoistočnim pravoslavcima, opisuje Hrvatska enciklopedija iz 1941: „Ahdnama (…) kojom je osvajač Bosne Mehmed II. g. 1463. ili 1464. zajamčio bosanskim katolicima, da smiju i nadalje po svojoj vjeri živjeti (…) Ahdnama je temelj svih kasnijih turskih povelja, izdanih bosanskim kršćanima, te su se franjevci uvijek na nju pozivali i s njom više puta išli u Carigrad. Ahdnamom su se branili i protiv grčkoistočnih patrijarha, koji su htjeli bosanske katolike podvrći pod svoju vlast. Kad je 1760 pećki patrijarh dobio od sultana ferman, da mu se moraju pokoriti svi kršćani u Bosni, nastao je najžešći spor, koji se riješio 13. VIII. u Travniku presudom bosanskih kadija, koji rekoše, ‘da ferman ne može biti nad hatišerifom’ (ahdnamom). Fojnički gvardijan kao čuvar ovoga carskog dokumenta morao je pri nastupu svakoga novog bosanskog vezira osobno donijeti iz Fojnice ahdnamu, kojoj je vezir iskazao počast i obvezao se točno držati njezine naredbe. Ahdnama je kao službeni dokumenat registrirana u kancelariji sultanova dvora u Carigradu, te je dobro bila poznata osmanlijskim vlastodršcima.“[16]

Hrvatski nacionalni kritičari Ahdname nastali su nakon hrvatsko-bošnjačkog rata 1992-1995. i mahom su iz desnog nacionalističkog bloka predvođenog Hrvatskom demokratskom zajednicom i Herceg-Bosnom kao njezinim ogrankom u BiH. Dok je Katolička crkva, uz male iznimke, i hrvatska politička ljevica držala taj rat katastrofalnim promašajem hrvatske politike i djelom i dijelom velikosrpskog projekta, hrvatska desnica taj je rat držala potpuno opravdanim i nužnijim od rješenja velikosrpskog pitanja. Ta hrvatska desna opcija nastojala je taj rat riješiti isključivo vojno, tj. vojnom pobjedom nad Bošnjacima muslimanima, a nikako mirom i pomirenjem, te su nastavili taj rat nakon Dejtonskog sporazuma 1995. političkim sredstvima. Hrvatska nacionalistička kritika Ahdname oslanja se na kritike Ahdname koje je započela Stadlerova redovita crkvena hijerarhija koncem 19. stoljeća za vrijeme Austro-Ugarske u sukobima bosanskih franjevaca i nove crkvene hijerarhije kada su franjevci optuženi da su „paktirali“ s osmanskim okupatorom. Naime, u tim sukobima Stadlerovi  bojovnici  dobro su osjetili što franjevcima znači Ahdnama, da je to njihova zakletva Bogu i franjevačka misija da će živjeti „među Saracenima“, kako se u franjevačkim dokumentima nazivaju muslimani, osobito oni koji žive na Sredozemlju, da je u tome srž bosanskog franjevačkog identiteta i njihova osjećaja opravdanosti ostanka i opstanka u Bosni.

Te se kritike najzornije reflektiraju u najnovijim verzijama profesora teologije i predsjednika Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ Franje Topića, koji  kontekstualizira Ahdnamu  u aktualne sukobe franjevaca i biskupskih svećenika pa poručuje franjevcima da je to „paktiranje“ preraslo u ponižavajuće „ljubljenje papuča osvajaču sultanu i prosvijećenom apsolutistu Titu“. Nadalje prof. Topić piše o sindromu ahdname i igra se riječima Ah(d)nama = ah nama (samo nama fratrima).[17] Franjo Topić  branio se od takvih deplasiranih izjava, ali posve prazno, samo je prepakirao svoje stavove: „Volio bih da se nikad ne ponove vremena u kojima je živio fra Anđeo i da se nikad ne ponovi situacija u kojoj se našao fra Anđeo. Volio bih da ova Crkva i ovaj narod imaju što više ljudi koji vole svoju Crkvu i svoj narod poput fra Anđela. Jedino tako će opstati. Mnogim je katolicima i Hrvatima  u nedavna ratna vremena, pa i danas, ponestalo ljubavi prema ovoj zemlji. Volio bih kad bi ovaj simpozij potaknuo mlade Hrvate da se posvete proučavanju osmanskog vremena.“[18] Aktualni vojni biskup u BiH i profesor Katoličke bogoslovije Tomo Vukšić tvrdi da je „dotični Mehmed obećao da fratre nitko neće progoniti. I slagao, naravno! To vrlo dobro znaju toliki pokojni fratri! A najbolje je to poznato pokojnim kršćanima, kršćanskom Božjem narodu kojega taj spis uopće i ne spominje. Niti ga je spomenuo niti mu je kakvo pravo garantirao čime je ostavljen formalni prostor beskrajnoj samovolji…“[19] Dakle, hrvatski nacionalistički kritičari osmanske prošlosti i bosanskih franjevaca, s izrazitim emocionalnim otklonom prema bosanskim franjevcima, u Ahdnami vide ropski mentalitet, metaforu podloga paktiranja bosanskih franjevaca s tuđinskom vlašću radi vlastitih političkih i materijalnih probitaka, a na štetu običnog katoličkog puka.

Na okruglom stolu o Hercegovačkom ustanku 1975-1978, Nino Raspudić, najrevniji pobornik HDZ-a i Herceg-Bosne i bojovnik protiv „daidža“, bosanskih franjevaca koji se nisu priklonili HDZ-ovoj opciji, rekao je o Ahdnami sljedeće, iz čega se zorno reflektiraju polazišta hrvatske desnice : „Nakon što je Turska na nasilan način srušila bosansko kraljevstvo, odrubila glavu posljednjem bosanskom kralju, pobila većinu stanovništva, ostatak protjerala ili nasilno prevela na islam, porušila sve samostane i crkve, 28.05.1463. na polju Milodraž pred sultana Mehmeda II El Fatiha, prema kojemu je, zanimljivo, bila nazvana jedna postrojba takozvane Armije BiH, pa ih možemo pitati što je njihova baština – El Fatih koji je uništio bosansko kraljevstvo i odrubio glavu posljednjem bosanskom kralju, ili je njihova baština taj bosanski kralj odrubljene glave od ovoga osvajača čijim ljiljanima mašu, izlazi fratar Anđeo Zvizdović i traži milost za preživjelu subraću i narod, traži čisti biološki opstanak. Ahdnamom neki danas mašu kao pretečom povelje o ljudskim pravima, kojom vladar, nakon što je osvojio, popalio zemlju, pobio narod, porušio crkve i samostane, iskazuje milost preostalim franjevcima i narodu, garantira im život, ali na kraju Ahdname piše ‘dok služe meni i mojoj zapovijesti budu pokorni’. Dakle služiti onom tko vam je pobio narod, vladare, srušio crkve itd, to je Ahdnama. U tom trenutku Zvizdovića se može nazvati i mudrim radi poteza biološkog preživljavanja naroda, postaje problematično kada se Ahdnama nudi kao model suživota i dan danas… Hrvatima koji su spremni pristati na ulogu zimija, drugorazrednih građana u zemlji s islamskom većinom, gdje će biti tolerirana manjina koja neće puno dizati glavu, koja se mora pokoravati.“[20]

Refleks te političke opcije u aktualnoj političkoj borbi najbolje se vidi iz sljedećeg citata: „Sultanov pristup po načelu da se njemu i njegovim zapovijedima mora u BiH biti pokorno posve je očigledan primjer dozirane slobode. Takav mentalitet Ahdname, nametnut od sultana u 15. stoljeću, svoje proplamsaje na poseban je način imao i za vrijeme četvorogodišnje platformaške vlasti u kojoj su bošnjačke stranke SDA i SDP BiH instalirale u vlast Federacije BiH one Hrvate i stranke s hrvatskim predznakom koji će biti podložni i pokorni tim strankama ne osvrćući se na većinsku glasačku volju hrvatskog naroda. Ahdnama je dokument kojim je bila demonstrirana geopolitička prevlast Osmalijskog carstva u BiH. Bilo pa prošlo. Potpaljivanje iskri ahdnamskog mentaliteta u 21. stoljeću znači ponovno otrzanje Bosne i Hercegovine od zapadnog europejstva.“[21]

Prigodom posjete pape Franje Sarajevu 2015, prvak Islamske zajednice u BiH  reisu-l-ulema Husein efendija Kavazović u pozdravu Papi  rekao je: ”Mi, bosanskohercegovački muslimani, želimo posebno razvijati naše dobre odnose s katolicima u BiH u duhu Ahdname sultana Mehmeda  Drugog Fatiha.” Te njegove riječi izrečene u tonu poziva na toleranciju, hrvatski islamofobi tumače u duhu hrvatske nacionalističke interpretacije Ahdname:  „Reis Kavazović  papi je u oči kazao kakva će se politika voditi prema njegovu stadu, a nitko, pa ni kardinal Puljić ,koji je sve to slušao, nije ni trepnuo.“ [22] Tako to bude sa religijama iz perspektive politike, kada politika uzme religiju za svoje potrebe. Kada su religije ambijent Božije prisutnosti u svijetu, onda su najjača pozitivna snaga svijeta, a što bude kada politika uzme religije za svoje potrebe, vidi se iz činjenice što politike rade od hrvatskog katoličanstva i srpskog pravoslavlja, a pogotovu kako danas politika Islamske države od islama pravi najzločastiju ideologiju koja se ikada pojavila u povijesti ovoga svijeta.

Religiozna osnova Fojničke ahdname

Ono što u svim povijesnim opisima Fojničke ahdname najviše nedostaje i što je čini specifičnom jest njezino religiozno utemeljenje i kontekst.

Fojničku ahdnamu izdaje sultan bosanskim franjevcima, religioznim poslanicima. Sultan svakako ima cilj zadržati narod da ne bi imao osvojenu zemlju bez naroda, međutim, njegov temeljni okvir za Ahdnamu daje mu islam u kojemu su židovi i kršćani vjernici Knjige, tj. zajedničke objave i oni imaju božanski zagarantirano mjesto u njegovu carstvu. Naime, islam priznaje kontinuitet objave hebrejske i kršćanske Biblije, odnosno  Staroga i Novoga zavjeta, drži sebe konačnom i potpunom objavom, te tim priznanjem ujedno praktički dokida židovstvo i kršćanstvo, kao što kršćanstvo priznanjem Staroga zavjeta dokida židovstvo. No kršćani i židovi mogu živjeti u islamskim zemljama kao ljudi Knjige i njihov opstanak  religijski je i pravno reguliran i toga se zakona vjere sultan drži.

U vrijeme kada je izdana Fojnička ahdnama, kršćani i židovi  mogli su živjeti u islamskim zemljama diljem islamskoga svijeta. U Osmanskom carstvu sustav mileta – autonomije vjerskih zajednica – bio je preteča suvremenih religijskih sloboda u kojemu su židovi i kršćani imali svoje mjesto u društvu. Sporan je njihov status, oni svakako nisu ravnopravni nego tolerirani – podnošeni, trpljeni, religiozno su priznati ali praktički dokinuti i ekonomski drugorazredni pa prelazak na islam najčešće znači poboljšanje ekonomskih pogodnosti. Židovi su naseljavali Pirinejski poluotok još od Rimskog carstva i mirno su živjeli kada su Mauri osvojili većinu Pirinejskog poluotoka u 8. st. Međutim, pobjedom rekonkviste u 14. stoljeću židovsko se stanje pogoršava jer je tada u kršćanskim zemljama vladalo načelo cuius regio eius religio – čija zemlja, njegova vjera. Fojnička ahdnama izdana je 1463, a uskoro nakon nje 1492. u Španjolskoj je izdan Granadski ili Alhambrijski ukaz kojim se izgone svi židovi iz Španjolske i koji je formalno povučen tek na Drugom vatikanskom saboru 1968. U to vrijeme židovi su živjeli po evropskim i pravoslavnim zemljama puno teže nego u islamskim i nakon izgona iz Španjolske nisu mogli otići ni u jednu kršćansku zemlju nego su otišli u islamsku Tursku i preko nje došli na Balkan i u Bosnu. Područja koja su osvajali Osmanlije u Slavoniji, Mađarskoj i Srbiji zadržavala su dijelom kršćansko stanovništvo, ali nakon oslobođenja džamije su listom rušene i muslimani protjerivani. Taj refleks ostao je kod kršćanskih srpskih i hrvatskih nacionalista u ratu 1990-1995.

Nakon Francuske revolucije dolazi na kršćanskom Zapadu do porasta osobne samosvijesti i širenja osobne slobode, ljudskih osobnih prava, demokratizacije, ali ti poticaji dolaze iz sukoba feudalne prošlosti za koju se vezala Crkva s nadolazećim nadobudnim prosvjetiteljstvom, u kojemu se sekularni svijet emancipira od kršćanske Crkve, osobito Katoličke crkve, iako su izvorno baština same srži kršćanstva. Vrhunac toga razvitka bila je Povelja ljudskih prava UN-a iz 1948. otkada se osobito zapadni svijet počinje društveno uređivati na tim standardima ljudskih prava, dok takvi procesi u islamskom svijetu zaostaju i dolazi do obratne situacije – međuvjerski odnosi i općenito standardi slobode religije i uvjerenja postaju izrazito kvalitetniji na kršćanskom Zapadu. Dakle, gledano s pozicije današnjih ljudskih prava u doba Ahdname i izgona židova iz Španjolske, islamska civilizacija  bila je više multireligijska nego jednoobrazna kršćanska. Stoga je potpuno opravdana tvrdnja: „Ukoliko pažljivo pogledamo, u vrijeme kada su Španci na silu pokrstili muslimane, a Rusi Tatare nakon osvajanja Kazanskog kanata, Osmanlije su franjevcima dali Ahdnamu i slobodu vjere, te nisu vršili nikakve pritiske kada je riječ o prihvatanju islama“,[23] međutim, ta se situacija u suvremenom svijetu izrazito mijenja.

Fojnička ahdnama i tajna trajanja bosanskih franjevaca

Zanimljivo je da pravo značenje Fojničke ahdname za bosanske franjevce nitko od povjesničara, a pogotovu od ideoloških propagatora, nije otkrio ni uvidio osim Srećka Džaje koji tvrdi da je „franjevce za izlazak pred Mehmeda El Fatiha vodila svježa mirovna ideja Sv. Franje iz križarskih ratova – da je rat koristio za navještaj mira u susretu sa sultanom u Egiptu, te već uspostavljeni kontakti i iskustva s Osmanskom imperijom preko dubrovačkih trgovaca. Nakon pada Srebrenice franjevci su dobili ahdnamu 1462, a potom i fojničku nakon pada ostale Bosne 1463.“[24] Fra Luka Markešić također drži da „neki tumače Ahdnamu čisto pozitivistički i historistički kao prošli svjetovni historijski događaj i dokument bez uvažavanja vjerskog teološkog elementa kao bitnog sastavnog dijela u tom događaju i dokumentu.“[25]

Dakle, na franjevačku prisutnost u Bosni gleda se isključivo s političke, strateške pozicije, a zaboravlja se bit koja je tajna franjevačkog trajanja u Bosni. Fra Anđela Zvizdovića pred sultana El-Fatiha nije vodila nijedna od tih političkih ideja. Nije fra Anđeo želio da zadrži katolike u Bosni pod otomanskom okupacijom, nije izlazio ususret El-Fatihovoj želji da mu zemlja Bosna ne ostane pusta da ne bude nikoga tko će plaćati porez. Da je sav katolički puk otišao iz Bosne, fra Anđeo bi opet izišao pred sultana jer ga je vodila franjevačka misija, poslanje, amanet Sv. Franje da braća žive i svjedoče među Saracenima, među muslimanima. Nije, dakle, fra Anđela vodio križarski fanatizam i vjera u kršćansku Evropu da će vratiti Bosnu pod kršćansku vlast, nikakva politička ni svjetska snaga nije vodila fra Anđela. U temelju fra Anđelova izlaska pred sultana bila je vjera u moć nemoći, vjera u evanđelje, vjera u djelovanje iz perspektive Božije prisutnosti. To je bit franjevačkog identiteta. Bosanski franjevci nikada u pet stoljeća života pod Osmanlijama nisu prihvatili ni zavoljeli otomansku vlast, uvijek su sanjali slobodu i čeznuli za njom i potajice radili na oslobođenju Bosne, ali nikada nisu ni pomislili napustiti tu Bosnu jer je njihov boravak među Saracenima bio zavjet Bogu, najdublja odrednica njihova bića i nisu sumnjali u taj svoj zavjet ni onda kada im je križ bio težak poput križa Isusa Krista. Bilo je pokušaja iseljavanja stanovništva i to se u franjevačkim krugovima držalo otpadništvom i izdajom.

Dakle, izlazak fra Anđela Zvizdovića pred sultana nužno je gledati u kontekstu nasljedovanja Isusa Krista po primjeru Sv. Franje. Franjevci prihvaćaju sudbinu križa kao šansu, kao svoju teologiju oslobođenja i nade, kao svoju teologiju vjere u Providnost: „Tijekom V. križarskog rata 1217-1221. sv. Franjo je 1219. stigao u križarski tabor u Damietti (Dumyat), ali ne da s križarima s mačem u ruci ratuje protiv muslimana nego da propovijeda evanđelje. Iz kršćanskog tabora je otišao egipatskom sultanu Maliku al-Kamilu i pred njim ponizno propovijedao. Malik al-Kamil je lijepo saslušao ovoga kršćanskog sufiju i htio ga nadariti novcem i drugim darovima. Kad je to Franjo Asiški kao pravi siromašak Božji odbio, Sultan se preporučio u njegove molitve i otpustio ga skupa s njegovim subratom opet u kršćanski tabor. I dok su zaprepašteni križari gledali kako se Franjo živ vraća, on je šutio i po svoj prilici razmišljao o smislu križarskih ratova uopće. Ovo bi imala biti prva zabilježena scena iz Franjina  života.[26] Iako je ideja o križarskom ratu u 15. st. bila još uvijek sastavni dio službene ideologije Katoličke crkve[27], Franjino mirotvorstvo živjelo je barem u jednom dijelu njegove subraće. Zašto ne i u tadašnjoj franjevačkoj Bosni? Ne podsjeća li nastup fra Anđela Zvizdovića pred sultanom Mehmedom II. Osvajačem u svibnju 1463. na Milodražu upadno na Franju Asiškog pred sultanom Malikom al-Kamilom 1219. g. – iako o tome nije ništa zapisano?“[28]

Takva franjevačka duhovnost dominira u teologiji bosanskih franjevaca od fra Juraja Dragišića, fra Matije Divkovića, fra Stjepana Margitića, fra Filipa Lastrića, fra Bone Benića, fra Augustina Miletića, fra Marijana Šunjića, fra Antuna Kneževića, fra Ivana Franje Jukića, fra Julijana Jelenića, preko čitave plejade poznatih bosanskih franjevaca koji su ostavili neizbrisiv trag na biću Bosne, sve do novijeg vremena koje su obilježili franjevci poput fra Rastka Drljića, fra Ignacija Gavrana, fra Josipa Markušića, fra Petra Anđelovića i fra Luke Markešića, pa i najnovijih autora poput fra Mile Babića, fa Marka Karamatića, fra Ivana Šarčevića, fra Petra Jeleča, fra Drage Bojića i dr. Bosanskim franjevcima u njihovoj franjevačkoj duhovnosti odlazak Sv. Franje u Egipat na susret sa sultanom radi zaustavljanja križarskih bojni, uspostave mira i navještaja evanđelja bio je dominantna inspiracija s kojom je fra Anđeo Zvizdović izišao pred El-Fatiha i kroz koju su bosanski franjevci gledali na svoju sudbinu u Bosni pod Osmanskom imperijom: „Teologija u kojoj je Ahdnama prihvaćena od fra Anđela i tumačena cijelo vrijeme u Osmanskom imperiju u Bosni i Hercegovini je bila teologija križa i uskrsnuća Isusa Krista. Obje te komponente su međusobno nerastavljivo povezane u franjevačkoj duhovnosti rana i ljubavi svetog Franje Asiškoga prema uskrslom Isusu Kristu.“[29]

Tužna iznimka u tome kontinuitetu tajne trajanja bosanskih franjevaca dogodila se upravo u vrijeme obilježavanja 550. obljetnice Fojničke ahdname i da tuga bude još veća, tu je iznimku napravila upravo sama Uprava franjevačke provincije Bosne Srebrene: „Mi, bosanski franjevci ne možemo u ovom povodu slaviti nikakvu obljetnicu, jer za nas ovo nije obljetnica za slavlje… Ovo je godišnjica naše nacionalne i državne tragedije… Ahdnama tolerira kršćane i Katoličku Crkvu, što inače u Otomanskom carstvu nije bio običaj… Fra Anđeo… tražeći slobodu vjere svome narodu – priznajući da je njegov narod izgubio svoju političku slobodu i samostojnost…“[30] Ta izjava nimalo nije u kontinuitetu 700-godišnje tradicije i zavjeta bosanskih franjevaca, sigurno je ne bi potpisao nijedan od spomenutih afirmiranih bosanskih franjevaca i sigurno je nije napisao nijedan bosanski franjevac, nego je posve jasno iz samo površne jezične analize teksta da je došla iz onoga desnoga HDZ-a i Herceg-Bosne nacionalističkog pomračenja uma. Tako se dogodi i bosanskim franjevcima kada odstupe od svoje duhovnosti i misije te dopuste da budu objekt politike a ne moralni korektiv u društvu.

O toj Izjavi fra Luka Markešić je pisao: „Tu nema evanđeoskog franjevačkog odnosa prema drugima, nego je samo sužena nacionalna i religijska interpretacija Ahdname. Zar se to dogodilo bez  Boga i njegove providnosti u upravljanju svijetom? Zar se i ovdje ne bi moglo prihvatiti biblijsko shvaćanje – Propast iz tebe, Izraele – Perditio ex te Israel.“[31]

Značajke nacionalnih ideologija iz refleksa prema Fojničkoj ahdnami

Osnovna zajednička značajka bosanskih ideologija koje se reflektiraju iz interpretacija Fojničke ahdname jeste fundamentalizam. Fundamentalizam nije samo religijsko striktno literarno i doslovno tumačenje svetih tekstova, nego striktna privrženost temeljnim načelima vođe i ideologije. Fundamentalizam je blokada mišljenja prethodno asimiliranim stavovima i indoktrinacijama. Fundamentalizam stvara društveni i spoznajni sukob koji ne može saslušati i shvatiti stavove drugih pa nužno završava u mržnji i govoru mržnje. S jedne strane, fundamentalist bi ostao jer je već integriran u društveni okvir ideja i duhovnu tromost fundamentalizma, posjeduje savršenu istinu i znanje, osjeća se sigurnim te se plaši sumnje i društvene demonizacije. Međutim, kad se u fundamentaliste sudare njegove spoznaje s drugačijom kulturom u kojoj živi, onda nastupa sukob u kojemu pobjeđuje zdravi religiozni uzrast ili dolazi do bijega u fanatizam. Stanje duha ideoloških fundamentalizama u srpskom, bošnjačkom i hrvatskom nacionalizmu opasno je da prijeđe u fanatični terorizam ako mu budu pogodovali društveni uvjeti i okolnosti.

Ideološko mišljenje stvara fundamentalizam jer se ljudi pitaju što treba o nečemu misliti kako bi ostali integrirani u društvo. U bošnjačkom fundamentalizmu prisutan je, s jedne strane, opći muslimanski osjećaj superiornosti u abrahamskoj ekumeni jer su zadnji  i jer prihvaćaju svu abrahamsku-ibrahimsku tradiciju, a s duge strane, osjećaj uvrijeđenosti jer se ta njihova superiornost ne manifestira u sadašnjim međucivilizacijskim odnosima. Za to zaostajanje redovito su drugi krivi, rijetka je samokritika poput one koju izriče Enes Karić.[32] Pogledi na Ahdnamu uvelike to reflektiraju, Ahdnama se idealizira i projicira u politički program koji može uroditi samo produbljenim sukobom.

Hrvatski fundamentalizam u osnovi je obranaški i zato neefikasan i kada je agresivan, Hrvati su uvijek bili ugroženi i kao da ne mogu živjeti bez osjećaja ugroženosti pa kao da zavole one koji ih stavljaju u ambijent straha. Hrvatima svatko može dirati njihove svetinje i to ih neće toliko razbjesniti koliko neslaganje u odnosu prema neprijateljima. Hrvati su skloni analizi, dijagnozi, Hrvati su doslovce krležijanski narod, a na račun pozitivne izgradnje i angažmana. Hrvati imaju specifičnu sklonost prema sotonizaciji drugih, koju imaju i Bošnjaci i Srbi, ali čini se da je u njihovoj sotonizaciji prisutnija vlastita projekcija najgore strane njihova bića.

Za analizu srpskog fundamentalizma na temelju interpretacija Ahdname nema dostatno podataka jer ih 550. obljetnica nije zanimala. Srpski fundamentalizam najbolje je opisao Radomir Konstantinović u knjizi Filosofija palanke, a još bolje su ga osjetile žrtve agresije u ratu 1991-1995: „Duh palanke je duh zatvorenosti, duh bijega od svijesti, zapravo je to strah od smrti, nacionalistička velikosrpska politika u svome temelju određena je strahom od smrti koji se pretače u strah od promjene… osobitost velikosrpske palanke je u tome što ne želi nepoznato spoznati  i spoznajom ukloniti strah, nego ona ide za uništenjem onoga što bi joj bilo nepoznato, što bi ostalo ‘tajna’ za nju![33] … Duh palanke hoće ubogost, dakle, traži viktimizaciju zbog koje jadikuje.[34] … Duh palanke je plemenska kultura koja apsolutizira pleme i sve uopštava da izbjegne individualnost, svijest, odgovornost, bježi u infantilizam[35] … Individualnost, svijest se ubija, kao što nema smrti jer ne umire čovek, već umire čovjek X“, tako se u prenesenom smislu niječe genocid u Srebrenici i krivnja za njega, jer su to počinili konkretni ljudi koji u tome slučaju nisu dio plemena i ne utječu na pleme, dakle, individuacijom  poništava se individualna svijest i odgovornost.

[1] Bernardito Auza, predstavnik Svete Stolice pri UN-u, The Persecution of Christians Globally: A Threat to International Peace and Security, http://en.radiovaticana.va/news/2015/04/18/holy_see_to_un_christians_and_religious_minorities_are_plea/1137877 (1.7. 2015).

[2] Institute for Economic and Peace, Peace & Religion Report, Oxford 2014, 6-8.

[3] Kelly James Clark, The Most Persecuted Religion in the World, http://www.huffingtonpost.com/kelly-james-clark/christianity-most-persecuted-religion_b_2402644.html (1. 7. 2015).

[4] Robert Shrott, Chrostanophobia, A Faith Under Attack, Rider & Co 2012.

[5] Vančo Boškov,  Pitanje autentičnosti Fojničke ahdname Mehmeda II iz 1463. godine, u: Godišnjak Društva istoričara, 1979a, str. 279.

[6] Srećko M. Džaja, Fojnička ahdnama u zrcalu paleografije, pravne povijesti i politike, Kontekstualizacija Ahdname bosanskih franjevaca, posebni prilog Svjetla riječi 7/8, 2012, str. 7.

[7] Boškov, 87-105

[8] Fikret Karčić, 550 godina Ahdname: Dokaz tolerantnosti Osmanskog carstva, Diwan, Magazin moderne bošnjačke misli, http://diwan-magazine.com/550-godina-ahdname-dokaz-tolerantnosti-osmanskog-carstva/ (11. 7. 2015).

[9] Fojnička ahdnama iz 1463, Historija.ba, Internet enciklopedija, http://www.historija.ba/d/169-fojnicka-ahdnama-iz-1463-godine/ (3. 7. 2015).

[10] Mustafa Imamović, 550. godišnjica Ahdname: Akt kojim su osigurana vjerska prava manjina, Slobodna Bosna,   28. maj 2013, http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/8143/550_godisnjica_ahdname_akt_kojim_su_osigurana_vjerska_prava_manjina.html (11. 7. 2015).

[11] Raizvan Halilović, Bosfor, Udruženje bošnjačko-turskog prijateljstva, pozivnica 2015.

[12] Džaja, Fojnička ahdnama, 13.

[13] Dubravko Lovrenović, Ahdnama u svome kontekstu, http://centralna.ba/vijesti/kolumne/item/1826-dubravko-lovrenovi%C4%87-ahdnama-u-svome-kontekstu (15. 7. 2015).

[14] Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod, Zagreb 1999, sv. I, str. 77.

[15] Proleksis enciklopedija online, Leksikografski zavod, Zagreb 2013,  http://proleksis.lzmk.hr/?s=ahdnama (15. 7. 2015).

[16] Hrvatska encklopedija, Naklada konzorcija Hrvatske enciklopedije, Zagreb 1941, Sv. I, 116.

[17] Večernji list od 23. VIII. 2001, str. 8, cit prema S. Džaja, Fojnička ahdnama, 13.

[18] Franjo Topić, Svjetlu riječi, uredništvu: Gdje je kraj nametanju Ahdname i prisiljavanju da svi isto mislimo o njoj?, http://poskok.info/wp/?p=162987 (15. 7. 2105).

[19]  Crkvi na kamenu, prosinac 2003, str. 11.

[20] Raspudić u Čapljini: Raguž je prihvaćajući Ahdnamu prihvatio halal certifikat, http://hms.ba/raspudic-u-capljini-raguz-je-prihvatajuci-ahdnamu-prihvatio-halal-certifikat/ (15. 7 2015).

[21] Pejo Gašparević, Ahdnamaški pristup u 21. stoljeću, suprotan zapadnom europejstvu, http://poskok.info/wp/?p=122407.

[22] Anto B, Skandalozan govor reisa Kavazovića, http://kamenjar.com/skandalozan-govor-reisa-kavazovica/ (15. 7. 2015).

[23] Fethi Gedikli, cit. iz članka Fikreta Karčića, 550 godina Ahdname: Dokaz tolerantnosti Osmanskog carstva, http://diwan-magazine.com/550-godina-ahdname-dokaz-tolerantnosti-osmanskog-carstva (11. 7. 2015).

[24] Džaja, Fojnička ahdnama, 5.

[25] Fra Luka Markešić: Što je nama Ahdnama? Osvrt na različita aktualna tumačenja Ahdname, http://www.rama.co.ba/novost/258/fra-luka-markesic-sto-je-nama-ahdnama-osvrt-na-razlicita-aktualna-tumacenja-ahdname#sthash.NmkwjcR1.dpuf (17. 7.2015).

[26] Jeusset Gwenole: Sveti Franjo i sultan, Sarajevo – Zagreb 2008, 72-84.

[27] O ideji i „nemarnom“ odnosu europskih potentata prema križarskom ratu polovicom 15. st. prije svega XII. i XIII. knjiga djela Enea Silvio Piccolomini, Papa PIO II: I commentarii. Dvojezično 2. izdanje (latinski original s talijanskim prijevodom) Luigi Totaro Milano: Adelphi Edizioni 2004 (1. izdanje 1984).

[28] Džaja, Fojnička ahdnama, 5.

[29] Luka Markešić, isto.

[30] Izjava Uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene u povodu 550. obljetnice Ahdname, http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/component/content/article/1-zadnje-novosti/1954-izjava-uprave-franjevake-provincije-bosne-srebrene-u-povodu-550-obljetnice-ahdname.html (18. 7. 2015).

[31] Luka Markešić, isto.

[32] Enes Karić,  Mošus hazreti Fatime, ali i mošus hazreti Aiše, http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=17633:mosus-hazreti-fatime-ali-i-mosus-hazreti-aise&Itemid=457; Militantnost i radikalizam prihvatili su otpadnici od Muslimanske braće, http://depo.ba/clanak/46200/militantnost-i-radikalizam-prihvatili-su-otpadnici-od-muslimanske-brace (20. 9. 2015).

[33] Radomir Konstantinović, Filosofija palanke, Otkrovenje, Beograd 2004, 8.

[34] Konstantinović, 11.

[35] Konstantinović, 12-14.

About the author

PoslanikIslama.com