Islam

NOVE ČINJENICE O PLEMENU BANU QURAYZA I JEVREJIMA U MEDINI

Written by PoslanikIslama.com
W.N.ARAFAT

Poznato je da su u vrijeme pojave islama u Yathribu (kasnije Medina) živjela tri jevrejska plemena, a da su ostala jevrejska naselja bila dalje na sjeveru od kojih su se najviše isticali Khaybar i Fadak. Također, općenito je prihvaćeno da je poslanik Muhammed na početku gajio nadu da će Jevreji Yathriba, kao sljedbenici božanske religije, pokazati razumijevanje za islam kao novu monoteističku religiju. Međutim, kada su Jevreji shvatili da islam počiva na čvrstim temeljima i da postaje sve jaći zauzeli su neprijateljski stav, a rezultat tih sukoba bio je nestanak jevrejskih zajednica sa Arapskog poluotoka.

Biografi  Božijeg poslanika, koje su kasnije slijedili historičari, govore da su jevrejska plemena Banu Qaynuqa[1] i Banu al- Nadir[2] provocirali muslimane te da su ih zbog toga muslimani opkolili a nakon što su se predali bilo im je dopušteno da odsele i sa sobom ponesu  svu imovinu.  Kasnije su evakuirani Khaybar[3] i Fadak[4]. Prema  Ibn Ishaqu u Siri[5] treće jevrejsko pleme Banu Qurayza je stalo na stranu Qurayšija i njihovih saveznika, koji su poduzeli neuspješan napad na Medinu kako bi uništili islam. Ovaj, najozbiljniji i najveći izazov za islam, je propao tako da su pripadnici plemena Banu Qurayza vrlo brzo došli pod opsadu muslimana. Oni su se predali poput plemena Banu al- Nadir,  ali za razliku od Banu al- Nadira njima je kao arbitar dodijeljen Sa'd ibn Mu'adh. Sa'd ibn Mu'adh je pripadao plemenu Aws koje je u to vrijeme bilo u savezu sa plemenom Banu Qurayza. On je odredio da sve odrasle i punoljetne muškarce pobiju a da žene i djecu uzmu u roblje. Zbog toga su na medinskom trgu iskopali ogromne rupe gdje su u grupama dovodili muškarce plemena Qurayza i tu im odrubljivali glave.[6] Procjenjeno je da je ubijeno negdje između 400 i 900 osoba.

Ukoliko se priča podvrgne detaljnoj analizi pokazat će se da tvrdnja o hladnokrvnom ubijanju 600, 800 ili 900[7] muškaraca iz plemena Banu Qurayza nije uopće tačna, te da je kasnije izmišljena a da se izvori tih tvrdnji kriju u jevrejskoj tradiciji. Uistinu, izvore ovih detalja je moguće sa zapanjujućom tačnošću pronaći u jevrejskoj historiji.

Ovdje ćemo analizirati arapske izvore i dijelove koji potiču iz jevrejske tradicije. Potom ćemo procijeniti validnost ovih podataka i ukazati na njihov uzor u jevrejskoj historiji.

Najstariji izvor o ovom događaju, sa veoma širokom lepezom detaljisanja, jeste Sira od Ibn Ishaqa odnosno njegova biografija života Božijeg Poslanika. Ovo je, također, najduže i najviše citirano djelo. Kasniji historičari se u najvećem broju slučajeva oslanjaju na ovo djelo i iz njega crpe podatke[8].  Međutim, Ibn Ishaq je umro 151. godine po hidžri tačnije 145 godina nakon događaja o kojem je riječ. Kasniji historičari su jednostavno prezeli njegovu verziju priče, dodajući ili oduzimajući neke detalje, zanemarujući nepouzdanost izvora iz kojih je preuzeta. Oni uglavnom skraćuju priču tako da se čini da je to samo još jedan u nizu nebitnih događaja koji su se desili. U večini slučajeva njihov interes i zanimanje za ovu priču se završavaju tu. Neki od njih pokazuju da nisu u potpunosti uvjereni u istinitost ove priče ali da ne žele praviti previše problema. Jedan od autoriteta, Ibn Hajar al Asqalani, denuncira i pobija ovu priču a predaje vezane za nju naziva „čudne priče“[9]. Malik ibn Anas[10], pravnik i suvremenik Ibn Ishaqa, naziva Ibn Ishaka „lašcem“[11] i „varalicom“[12] zbog prenošenja ovakvih priča.

Treba napomenuti da historičari i pisci biografije Božijeg Poslanika nisu koristili striktne metode zapisivanja koje su primjenjivali tradicionalisti i učenjaci koji su bilježili hadise. Oni nisu tražili lanac prenosilaca, niti su zahtijevali da prenosioci budu pouzdani i vjerodostojni a niti su pak insistirali na tome da se predaja prenosi direktno od osobe koja je bila sudionik ili je direktno čula priču od nekog sudionika tog događaja. Zbog toga su stavovi i podaci koji se odnose na biografske detalje i događaje vezane za početak islama mnogo manje precizni i minuciozni za razliku od stavova i informacija koje se odnose na Poslanikovu tradiciju (sunnet) ili bilo koji materijal vrijedan za islamsko pravo.  Uistinu, Ibn Ishaqov izvještaj o opsjedanju Medine i porazu plemena Banu Qurayza je sastavljen na osnovu informacija od različitih osoba uključujući i potomke plemena Banu Qurayza.

Naspram ovih kasnih i nepouzdanih izvora treba staviti jedini svevremeni i potpuno autentičan izvor a to je Kur'an. Tu se u suri Saveznici (al-Ahzab) u 26. ajetu veoma koncizno govori o ovom događaju:

A sljedbenike Knjige, koji su ih pomagali, iz utvrda njihovih je izveo, i strah u srca njihova ulio, pa ste jedne pobili, a druge kao sužnje uzeli.

Ovdje se ne govori o broju pobijenih.

Ibn Ishaq započinjući izvještaj o opsjedanju Medine i govoreći o svojim izvorima ovako kaže: „Jedan od štićenika porodice al-Zubayr i drugi u kojeg on „ne sumnja“ su prenijeli dijelove ove priče od autoriteta kao što su ‘Abdullah ibn Ka'b ibn Malik,  al-Zuhri, ‘Asim ibn ‘Umar ibn Qatada, ‘Abdullah ibn Abi Bakr, Muhammad ibn Ka'b Qurayza i „drugih naših učenih ljudi“. Svi navedeni su doprinijeli nastanku ove priče tako da Ibn Ishaqova verzija predstavlja zbir i kolekcija svih izvještaja spojenih u jednu priču. Na drugom mjestu Ibn Ishaq citira Attiyya[13], jednog od muških potomaka plemena Qurayza koji nisu pogubljeni. Treba spomenuti da Attiyya pripada porodici Zabir ibn Bata, jednog od istaknutih članova plemena Banu Qurajza. On je, također, igrao značajnu ulogu u događaju vezanom za pleme Banu Qurayza.

Priča počinje opisom nastojanja vođa plemena Qurayza da zajedno sa ostalim jevrejskim plemenima  organiziraju alijansu protiv muslimana. Među poznatim jevrejskim liderima trojica su bila iz plemena Banu al-Nadir, dvojica iz plemena Wa'il i jedan broj ostalih pripadnika ovih plemena čija imena nisu spomenuta. Pošto su nagovorili susjedna beduinska plemena Ghatafan, Murra, Fazara, Sulaym i Ashja’ da se naoružaju otišli su u Meku gdje su uspjeli u nagovaranju  Qurejšija. Kada su se okupile snage koje su opsjedale Medinu jedan od lidera plemena Banu al-Nadir po imenu Huyayy ibn Akhtab je suprotno mišljenju Ka'b ibn Asada, vođe plemena Banu Qurayza, otišao kod pripadnika Banu Qurayza, koje je još uvijek bilo u Medini, i uspio ih nagovoriti da prekinu sporazum sa Poslanikom u nadi da se muslimani neće moći oduprijeti kombiniranom napadu različitih snaga i da će Jevreji povratiti supremaciju i nezavisnost. Opsada Medine nije uspjela i jevrejska plemena su bila kažnjena zbog učešća u cjelokupnom događanju.

Stav učenjaka i historičara o Ibn Ishaqovoj verziji ove priče je pomiješan sa prihvatanjem, ponekad sa izvjesnom nevjericom i najmanje u dva slučaja sa potpunim odbacivanjem i osudom.

Samozadovoljavajući stav je onaj koji u potpunosti prihvata biografiju Poslanika i priče o njegovim vojnama onako kako je to stiglo preko kasnijih generacija, bez  pedantnosti i kriterija koji su svojstveni sakupljačima Poslanikove tradicije i vjerskim pravnicima. Pisci ovih biografija nisu smatrali neophodnim  provjeravati vjerodostojnost autoriteta koje su prenosili ili bilježili dijelove priče o životu  Poslanika.[14] Nisu smatrali bitnim da osiguraju kontinuitet lanca prenosilaca ili da bar navedu kompletan lanac prenosilaca. To je veoma očito u životopisu (siri) Ibn Ishaqa. S druge strane, vjerodostojnost i pouzdanost  prenosilaca i kontinuitet lanca prenošenja ima esencijalni značaj kada je u pitanju vjersko pravo. To je razlog zbog kojeg Malik nije pokazivao poštovanje prema Ibn Ishaqu[15].

Međutim, može se primijetiti da kasniji historičari, pa čak i komentatori  Kur'ana, ponavljaju veliki broj Ibn Ishaqovih riječi ili pak krate cjelokupnu priču. Historičari su, takoreći, pokazali hladan odnos prilikom prihvatanja ove verzije. Čak i Taberi, koji je živio 150 godina nakon Ibn Ishaqa, ne pokušava pronaći drugu verziju ove priče kao što je to inače činio. On ubacuje sumnju kada kaže: „Waqidi navodno kaže da je Poslanik naredio da se iskopa rov“. Ibn al Qayyim u djelu Zad al ma'ad pravi kraći osvrt i zanemaruje krucijalno pitanje broja ubijenih. Ibn Kathir, čini se, izražava generalnu sumnju i smatra da je teško prihvatiti da je ovu priču ispričao „dobar autoritet“ kao što je to A'isha[16].

Pored blagog odobravanja ili sumnjičavog prihvatanja ove priče sam Ibn Ishaq je bio predmet žestokih napada kako njegovih savremenika tako i učenjaka iz potonjih generacija i to najmanje u dva odvojena slučaja. Prvo, on je kritikovan zbog nekritičkog ubacivanja lažnih i krivotvorenih pjesama[17] u njegovu Siru i drugo kritikovan je zbog neupitnog prihvatanja priča kao što je ova o pokolju plemena Banu Qurayza.

Njegov suvremenik, rani sakupljač  hadisa i vjerski pravnik, Malik ga je nedvosmisleno nazivao „lašcem“ i „varalicom„[18] , koji svoje priče preuzima od Jevreja“[19]. Drugim riječima rečeno, primjenjujući vlastite kriterije Malik pobija vjerodostojnost Ibn Ishaqovih izvora i odbacuje njegov pristup. Naravno, Malik kao pravnik nije mogao prihvatiti Ibn Ishaqove izvore i prenosioce, niti njegov metod sakupljanja i sastavljanja dijelova priče.

Kasnije je Ibn Hajar detaljnije pojasnio razloge Malikove osude i kritike Ibn Ishaqa. Ibn Hajar tvrdi da je Malik kritikovao i osudio Ibn Ishaqa zato što je Ibn Ishaq tražio potomke medinskih Jevreja kako bi od njh dobio informacije o Poslanikovim vojnama onako kako su to prenosili njihovi preci[20]. Ibn Hajar[21] potom odbacuje navedene priče koristeći vrlo grube termine i riječi kao što su „Kao čudne priče o Qureyzi i al-Nadir“. Ništa ne može biti grublje i teže od otvorenog odbacivanja.

Nasuprot kasnijih i nepouzdanih izvora s jedne strane i kritikovanih autoriteta s druge strane treba staviti jedini svevremeni i potpuno autentični izvor to jeste Kur'an. Kur'an se vrlo kratko referira na ovaj događaj u 26 ajetu sure Ahzab:“ A sljedbenike Knjige, koji su ih pomagali (Qurayšije), iz utvrda njihovih je izveo, i strah u srca njihova ulio, pa ste jedne pobili, a druge kao sužnje uzeli“.

Komentatori i tradicionalisti nastoje prosto prenijeti Ibn Ishaqovu priču, međutim, u Kur'anu se govori samo o onima koji su direktno učestvovali u borbi. Ovaj ajet se odnosi samo na bitku i one koji su učestvovali u njoj. Neki od njih su ubijeni a drugi su pritvoreni.

Neko može reći da ukoliko je na ovaj način ubijeno između 600 i 900 ljudi značaj takvog događaja bi trebao biti mnogo veći. Kur'an bi se na njega referirao mnogo jasnije, izvukao bi neki zaključak i dao neku pouku. Međutim, ukoliko su smaknuti samo predvodnici pobune onda je normalno referirati se samo kratko na taj događaj.

Pored toga što se niko nikada nije zainteresirao za povjerljivost izvora i prenosilaca i što sami izvještaji o ovom događaju potječu mnogo kasnije nakon samog događaja postoje i drugi razlozi za odbacivanje ove priče a to su:

1) Kao što je već rečeno Kur'an se na ovaj događaj osvrće veoma kratko i nema nikakvih indikacija da je ubijen veliki broj ljudi. Kontekst bitke na koji se Kur'an referira je takav da govori samo o onima koji su se direktno borili. Kur'an je jedini autoritet kog će historičari prihvatiti bez sustezanja i bez imalo sumnje. To je veoma suvremen tekst i na temelju čvrstih dokaza današnji Kur'an je potpuno autentična verzija.

2) Prema islamskom zakonu kažnjava se samo onaj koji je odgovoran za pobunu.

3) Ubistvo tako velikog broja ljudi je u potpunosti u suprotnosti sa islamskim osjećajem za pravdu i temeljnim principima Kur'ana, posebno ajetom: “I nijedan grješnik neće grijehove drugog nositi“[22]. To je posebno jasno kada se znaju broj i imena predvodnika pobune.

4) To je, također, u suprotnosti sa Kur'anskim pravilom koje se odnosi na ratne zarobljenike gdje se kaže: „Ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtjevajte“[23].

5) Nevjerovatno je zamisliti da su pripadnici plemena Banu Qurayza masakrirani a da su Jevreji koji su se prije i poslije njih predali tretirani veoma tolerantno i pušteni da idu gdje god žele. Naravno, Abu ‘Ubayd ibn Sallam u knjizi Kitab al-Amwal[24] navodi da kada je Khaybar pao u ruke muslimana među Jevrejima je bilo porodica i grupa koje su se od drugih isticale u vrijeđanju i mržnji prema Poslaniku. Međutim, tom prilikom im se Poslanik obratio riječima koje nisu bile ništa drugo do ukor: “O sinovi Abu al-Huqayqa poznata mi je vaša mržnja i neprijateljstvo prema Bogu i Njegovom vjerovjesniku ali to me neće natjerati da se prema vama odnosim drugačije od vaše braće“. To je bilo nakon predaje Banu Qurayza.

6) Ukoliko je, zaista, ubijeno nekoliko stotina ljudi na gradskom trgu i ukoliko su iskopani rovovi za takvo što neobično je to što nema nikakvih tragova o tome, nikakvog znaka ili riječi što bi ukazivalo na to mjesto, niti bilo kakvog izvora koji ukazuje na jasan trag[25].

7) Da se ovaj pokolj desio pravnici bi ga koristili kao presedan. Međutim, desilo se upravo suprotno. Pravnici su zauzimali stav i donosili odluke koje su bile više u skladu sa Kur'anskim pravilom proklamiranim u ajetu: I nijedan grješnik neće grijehove drugog nositi.

Abu ‘Ubayd ibn Sallam navodi jedan veoma značajan događaj u svojoj knjizi Kitab al-amwal[26] . Ovdje treba napomenuti da je ovo djelo iz područja prava i jurisprudencije a nije sira ili biografija. On navodi da je u vrijeme Imama al-Awza'ija[27] došlo do nemilih događaja koje su počinili neki pripadnici libanonskih kršćana dok je tim područjem vladao ‘Abdullah ibn ‘Ali. On je ugušio pobunu i naredio da se odgovorna skupina premjesti na neko drugo mjesto. Imam al-Awza'i kao vodeći pravnik u to vrijeme odmah je odbio navedeni prijedlog. Njegov argument je bio da taj nemili događaj nije bio rezultat jednodušne saglasnosti svih članova zajednice. „Koliko je meni poznato nije u Božijoj prirodi da kažnjava većinu zbog grešaka manjine već kažnjava manjinu zbog grešaka većine“.

Da je Imam Al-Awza'i prihvatio priču o pokolju Banu Qurayza on bi taj događaj koristio kao presedan i ne bi svojim argumentima proturječio autoritetu oličenom u ‘Abdullah ibn ‘Aliju. Potrebno je spomenuti da je Al-Awza'i bio mlađi savremenik Ibn Ishaqa.

8) U priči o Banu Qurayzi navedena su imena manjeg broja ljudi koji su smaknuti. Neki od njih su bili veoma aktivni u neprijateljstvu prema muslimanima. Nameće se jasan zaključak da su kažnjeni samo oni koji su vodili pobunu a ne cijelo pleme.

9) Neki detalji navedeni u priči sasvim jasno i nužno impliciraju poznavanje situacije iznutra odnosno ukazuje na same Jevreje. Npr. detalji u vezi njihove konsultacije za vrijeme opsade, bučni govori i haranga njihovog lidera Ka'b ibn Asada, prijedlozi da pobiju svoje žene i djecu i odluka da izvrše očajnički napad na muslimane.

10) Baš kao što su potomci Banu Qurayza htjeli glorificirati svoje pretke tako isto su činili i potomci Medinjana. Jasno je da je dio priče o presudi Sa'd ibn Mu'adha plemenu Banu Qurayza prenesen preko direktnog potomka samog Mu'adha. U tom dijelu stoji da je Poslanik rekao Mu'adhu: „Dosudio si im Božiju presudu !“[28].

Jasno je da su u cilju glorifikacije svojih predaka i skidanja krivice sa onih koji su u početku bili neprijatelji islama kasnije generacije izmišljale mnogobrojne priče i veliki broj njih je krivotvoren te su iste u tom obliku prenesene preko Ibn Ishaqa. Priča i dio koji se odnosi na Sa'da predstavlja najbolji dokaz za tu tvrdnju.

11) Neke detalje je veoma teško prihvatiti. Kako je bilo moguće zatvoriti nekoliko stotina ljudi u kući koja je pripadala ženi po imenu Banu al-Najjar ?.[29]

12) Historija jevrejskih plemena nakon uspostavljanja islama nije sasvim jasna. Neophodno je izvršiti reviziju cjelokupne ideje o deportovanju i izmještanju jevreja iz Medine. Naprimjer,  Ibn Hazm se u djelu Jamharat al-Ansab[30] povremeno poziva na Jevreje koji još uvijek žive u Medini. Al-Waqidi[31] na dva mjesta spominje Jevreje, koji žive u Medini u vrijeme kada se Poslanik sprema za pohod na Khaybar. To je bilo navodno nakon likvidacije tri plemena, uključivši Banu Qurayza. U jednom slučaju deset Jevreja se pridružuje Poslaniku prilikom pohoda na Khaybar a u drugom slučaju Jevreji koji su sklopili mir sa poslanikom izražavaju veliku zabrinutost zbog pripremanja napada na Khaybar.  Al-Waqidi objašnjava da su oni pokušali spriječiti odlazak onih muslimana koji su im bili dužni novac.

Međutim, Ibn Kathir[32] navodi da je ‘Umar protjerao iz Khaybara samo one Jevreje koji nisu bili potpisali sporazum o primirju sa Poslanikom. Ibn Kathir pojašnjava da su mnogi Jevreji kasnije, tačnije 300.h.g., tvrdili da posjeduju sporazum koji su potpisali sa Poslanikom a koji ih oslobađa od plaćanja poreza. Neki učenjaci su prihvatili taj sporazum i Jevreji su bili oslobođeni plaćanja poreza. Međutim, taj dokument je krivotvoren i u potpunosti je pobijen. U njemu su navedene osobe koje su već bile mrtve i korišteni su izrazi koji se upotrebljavaju u arapskom jeziku mnogo kasnije. Također, se navodi da je Mu'awiya ibn Sufyan bio svjedok prilikom potpisivanja tog sporazuma mada Muawiya u to vrijeme još uvijek nije bio prihvatio islam.

Prema tome, stvarni izvori ove neprihvatljive priče o pokolju jesu potomci medinskih Jevreja od kojih je Ibn Ishaq preuzeo ove „čudne priče“. Zbog toga je Ibn Ishaq bio kritiziran od strane drugih učenjaka i historičara te ga je Malik nazvao lašcem.

Izvori na kojima počiva ova priča su izuzetno upitni a detalji navedeni u priči su dijametralno suprotni duhu islama i propisima Kur'ana. Vjerodostojnost prenosilaca je veoma slaba i detaljnije istraživanje ih ne potvrđuje.To znači da je ova priča više neko sumnjiva.

Prema mom mišljenju porijeklo ove priče je vezano za jedan mnogo raniji događaj.  Može se sasvim jednostavno dokazati da ova priča predstavlja reprodukciju slične priče koja je preživjela u izvještajima jevrejskih pobunjenika protiv Rimljana nakon čega je uništen jevrejski hram 73.g. To je vrijeme kada su se jevrejski Zeloti i Sikari zatvorili u tvrđavi Masada nakon čega ih je rimska vojska opkolila i na kraju likvidirala. Priča o ovom događaju je prenesena preko Jevreja koji su preživjeli i nakon toga pobjegli na jug. Prema jednoj od teorija medinski Jevreji su upravo oni jevreji koji su došli nakon spomenutog rata. Ovu teoriju preferira profesor Guillaume.[33]

Kao što je dobro poznato glavni izvor tadašnjih jevrejskih ratova jeste Flavius Josephus, koji je i sam bio Jevrej i savremenik spomenutih ratova u službi rimskog carstva. On nije odobravao pojedine akcije koje su poduzimali jevrejski ustanici ali nikada se nije prestao osjećati Jevrejem. Ono što možemo pročitati u njegovim spisima jako je slično onome što je do nas došlo kroz Sire kada je u pitanju pobuna i otpor jevreja. Jedina razlika je u tome što se sada odgovornost prebacuje na muslimane. Između priče o plemenu Banu Qurayza, koju su prenijeli potomci tog plemena i izvještaja Flaviusa Josephusa postoje mnogobrojne sličnosti od kojih ćemo spomenuti neke:

1) Prema Josephusu[34] Aleksandar, koji je vladao Jerusalemom prije Heroda, raskovao je na križ oko 800 jevrejskih zarobljenika i izmasakrirao ih naočigled njihovih žena i djece.

2) Postoji sličnost i u broju ubijenih od strane drugih osoba.

3) Znakovita je sličnost između ove dvije priče u najvažnijim detaljima, posebno kada je u pitanju broj ubijenih [35]. U Masadi je broj onih koji su ubijeni iznosio 960 osoba. Broj radikalnih i naprasitih Sikara koji su tom prilikom ubijeni iznosio je 600 osoba[36]. Također, čitamo da kada su ustanici zapali u stanje očaja obratili su se svome vođi Eleazaru (tačnije Ka'b ibn Asadu kad je riječ o Banu Qureyzi[37]) a on im je sugerirao da pobiju svoje žene i djecu. Kada je očaj dosegao krajnju tačku predloženo je da se pobiju svi do jednoga.

Ovolika sličnost u detaljima ove dvije priče je veoma upadljiva. Ne postoji sličnost samo u prijedlogu da se izvrši masovno samoubistvo već je zapanjujuća sličnost i u broju ubijenih. Čak se u oba izvještaja spominju i neka ista imena. Naprimjer, Phineas i Azar ibn Azar[38] je isti onaj Eleazar kome se obraćaju Jevreji u opkoljenoj Masadi.

Naravno, ovdje nije riječ o pukoj sličnosti. Ovdje se susrećemo sa prototipom odnosno, onako kako to ja vidim, izvorom priče o Banu Qureyzi. Ovu priču su prenijeli potomci Jevreja koji su prebjegli na jug Arabije nakon jevrejskog rata. Prenijeli su je onako kako je zabilježio Flavius Josephus. Kasnije generacije njihovih potomaka su izmješale detalje opsade Masade sa pričom o opsadi Banu Qurayza. Vjerovatno je došlo do zabune i miješanja detalja iz njihove daleke tradicije i onoga što se desilo relativno kasnije. Ova mješavina predstavlja Ibn Ishaqovu historiju. Kada su muslimanski historičari ignorirali istu ili su je prenosili bez komentara ili pak nisu pokazivali značajniji interes za nju oni su na taj način izražavali veoma veliku sumnju u ove neobične priče a što je Ibn Hajar kasnije izrazio otvoreno.

I na kraju. Nakon što je ovaj tekst prvi put napisan imao sam priliku pročitati izvještaj[39] Trude Weiss-Rosmarin, koja je na Svjetskom kongresu za jevrejske studije u mjesecu avgustu 1973. godine javno izrekla sumnju u istinitost Josephusovih tvrdnji o samoubistvu 960 opkoljenih Jevreja u Masadi. To je posebno interesantno zbog toga što se u priči o Banu Qurayza govori o planu samoubistva 960 jevreja i zbog toga što jevrejska vjera ni u kom slučaju ne odobrava samoubistvo. Ko zna, možda je priča o plemenu Banu Qurayza samo još jedna od formi originalne verzije ove priče.

Izvor: http://www.haqq.com.au/~salam/misc/qurayza.html

Prijevod: Sedad Dizdarević

[1] Ibn Ishaq, Sira (ed.Wustenfeld, Gottingen, 1860), 545-7; (ed.Saqqa et al., Cairo, 1955), II, 47-9. Vidi al Waqidi, Kitab al maghazi (ed. M.Jones, London, 1966), II, 440 ff.; Suhayl, al Rawd al unuf (Cairo, 194), I, 187 27 passim, Ibn Kathir, al Sira al Nabawiya (ed. Mustafa ‘Abd al Wahid, Cairo, 1384-5/1964-6), II, 5, et passim.

[2] Sira, 545-56, 652-6/II, 51-7, 190-202; Ibn Kathir. Oop.cit., III, 145 ff.

[3] Sira, 775-76, 779/II, 328-53. 356, etc. Više o Khaybaru slijedi ispod.

[4] ibid, 776/II, 353-4.

[5] ibid, 668-84/II, 214-33.

[6] ibid, 684-700/II,233-54.

[7] ibid, 689/II, 240; ‘Uyun al athar, (Cairo, 1357 A.H.), 73; Ibn Kathir, II, 239.

[8] U svom predgovoru djela ‘Uyun al athar, I, 7,  Ibn Sayyid al Nas (d.734 A.H.) pojašnjavajući plan na osnovu kojeg je pisao biografiju Božijeg poslanika ističe da mu je glavni izvor bio Ibn Ishaq, na kojeg se pozivaju i svi drugi historičari.

[9] Tahdhib al tahdhib, IX, 45. Vidi isto: ‘Uyun al athar, I, 17, gdje autor koristi iste riječi, bez navođenja izvora i referenci, govoreći o vjerodostojnosti Ibn Ishaqa i kriterija koje je on primjenjivao.

[10] d.179.

[11] ‘Uyun al athar, I, 12.

[12] ibid, I, 16.

[13] Sira, 691-2/II, 242, 244; ‘Uyun al-athar; II, 74, 75.

[14] Ibn Sayyid al-Nas (op.cit.,I,121) preciznije pojašnjava ovakve slučajeve na primjeru priče o plemenu Banu Qaynuqa i krivotvorenu verziju za koju kaže da je spomenuta u suri Nagm. Autor pokazuje kako su se određeni muslimanski autoriteti odnosili prema ovom problemu i zaključuje da, po njegovom mišljenju, ovu priču treba tretirati na isti način na koji treba tretirati priče o Poslanikovim vojnama i izvještaje o Siri (tj. ne smije se prihvatati bezuvjetno). Kako tvrdi, većina muslimanskih učenjaka su dosta liberalnije tretirali pitanja od manje važnosti i svaki materijal koji na bilo koji način nije bio uključen u pravo kao što je to slučaj sa Poslanikovim vojnama (maghazi) i sličnim izvještajima. U takvim slučajevima podaci i informacije se prihvataju ali ne mogu imati nikakvu pravnu ili protivpravnu vrijednost.

[15] Vidi str. 18 i dalje.

[16] Tabari, Tarikh I, 1499 (Referira se na al-Waqidija, Maghazi, II, 513); Zad al-ma'ad (ed.T.A.taha, Cairo, 1970.), II, 82; Ibn Kathir, op.cit., Iv, 118.

[17] o ovome vidi W.Arafat,“Early critics of poetry of the Sira“, BSOAS, XXI,3, 1958, 453-63.

[18] Kadhdhab and dajjal min al-dajajila.

[19] ‘Uyun al-athar,I,16-7. U ovom izuzetno vrijednom uvodu Ibn Sayyid al-Nas je poduzeo veoma široko opsežno istraživanje kontroverznih pogleda Ibn Ishaqa. Koristeći ovaj uvod Ibn Sayyida al-Nasa, koji je napisao za Gottingenovu ediciju Sire, Wustenfeld je napisao veoma opsežan rad i osvrt na njega i njegovo pisanje.

[20] Tahdhib al-tadhdib, IX, 45. Vidi također: Uyun al-athar, I, 16-7.

[21] Ibid.

[22] Fatir 18.

[23] Muhammed 4.

[24] Khalil Muhammad Harras, cairo, 1388/1968, 241.

[25] Znakovito je da imamo vrlo malo ili gotovo nikako informacija u općim ili specijalnim geografskim rječnicima kao što su Al-Bakri's, Mu'jam ma'sta'jam, Al-Firuzabadi's al-Maghanim al-mutaba fi ma'alim taba (ed.Hamad al-Jasir, Dar al-Yamama, 1389/1969; šest traktata (Rasa'il fi tarikh al-madina ed-Hamad al-Jasir, Dar al-Yamama, 1392/1972); al-Samhudi, Wafa’ al-wafa’ bi-akhbar, Dar al-Mustafa (Cairo, 1326), ect. Čak i al-Samhudi promatra spominjanje trga kao čisto historijsku refrencu. Radi što opsežnije analize medinske topografije on identificira trg (str.544) sasvim proizvoljno kako bi ukazao na promjene u nomenklaturi do kojih je došlo u nazivima medinskih toponima. Taj trg, po njegovim riječima,  je isti onaj trg koji se spominje u izvještajima a na koji je Božiji poslanik izveo zatvorenike plemena Banu Qurayza ….

[26] Str.245, Zahvalan sam mom profesoru Mahmudu Ghulu sa Američkog univerziteta u Bejrutu što mi je skrenuo pažnju na ovu referencu.

[27] D.157/774.Vidi EL2, sub nomine.

[28] Sira, 689/II; al-Waqidi,po.cit.,512.

[29] Sira, 689/II, 240; Ibn Kathir, op.cit., II, 238.

[30] e.g., Nasab Quraysh (ed.A.S.Harun, cairo, 1962), 340.

[31] op.cit.,Ii , 634, 684.

[32] op.cit, II, 415.

[33] A.Guillaume, Islam (Harmondsworth, 1956), 10-11.

[34] De bello Judaico, I, 4,6.

[35] Ibid., VII, 9, 1.

[36] ibid.,VII,10, 1.

[37] Sira, 658-6/II, 235-6.

[38] Sira, 352, 396/I, 514, 567.

[39] The Times, 18 August 1973, and The Guardian, 20 August 1973.

About the author

PoslanikIslama.com